Jedan je od glavnih protagonista beogradskih konceptualnih umjetnika koji su početkom sedamdesetih godina,  u vrijeme dominacije klasičnih medija i blagog i nekritičkog modernizma, počeli koristiti nove medije, video, performans, akcije, itd., provocirajući i propitujući strukturu  funkcioniranja tadašnje umjetnosti, ali i društva u cjelini. Mladi su se umjetnici (Marina Abramović, Era Milivojević, Neša Paripović, Zoran Popović, Gera Urkom) okupljali u beogradskome Studentskom centru,  gdje se formirao novi umjetnički izraz, kasnije obuhvaćen nazivom Nova umjetnička praksa.

Dok je, prema riječima Dejana Sretenovića, Marina Abramović agresivne metode primjenjivala prvenstveno na svome tijelu, testirajući vlastite granice, Todosijevićeva je agresija od početaka performansa bila usmjerena prema van. Was ist Kunst? jest jedan od njegovih najizvođenijih performansa, u kojemu Todosijević, kontinuirano I agresivno?? Izvikuje navedeno pitanje dok druga osoba (žena) mirno sjedi ispred njega. Povezujući totalitarističko ponašanje i gradeći odnos žrtva-tiranin, istovremeno ironizirajući aktualno filozofsko-teorijsko pitanje, Todosijević objašnjava  performans izjavom: „Moj performans ne počiva na želji za demistifikovanjem, već on želi da iritira ono negativno u čoveku da bi mu ukazao na to – žuć posle mog performansa je ono negativno u tebi.” Pri tome je moguće govoriti o subverzivnoj afirmaciji, metodi koja doslovnom primjenom nekog sistema ponašanja ukazuje na njegove negativne konotacije. Performans je izvođen u razdoblju od 1976. do 1981. godine  s različitim varijacijama.

 Todosijevićev performans odlikuje provokativno i agresivno  ponašanje, često i koketiranje sa sadizmom, primjerice  u performansima Vive la France- vive la tyranie (1979.),  Decision as Art (1973.), Pijenje vode (1974.).

U performansu Umetnost i memorija (1975.) umjetnik, zamotan u maramu pri čemu izgleda poput  terorista izvikuje imena svih umjetnika kojih se u tom trenutku može sjetiti. Todosijević izjavljuje: „Original rad Umetnost i memorija postoji samo u svesti i memoriji ljudi koji su bili prisutni tijekom njegove realizacije. Za mene lično, postoji samo ona istorija umetnosti koja je zabilježena u mojoj memoriji.”

U prvoj polovici sedamdesetih nastaju i radovi kojima problematizira sam medij slikarstva i postupak slikanja poput, primjerice, radova bez naziva nastalih 1974. godine, koji pripadaju takozvanom elementarnom slikarstvu. I ciklus započet 1976. Nula dies sine linea moguće je svrstati u iste, elementarne slikarske postupke. Rad je izveden u različitim galerijama i muzejima, a samim nazivom, Nijedan dan bez linije, Todosijević demistificira  sam umjetnički čin, ironično ga  povezujući s činom rada i „vježbanja ruke”. Sedamdesetih godine nastaju i brojni kolaži kojima autor propitkuje autoritete i autorstvo u svijetu umjetnosti.

Šalje i razglednice s fotografijom svoga poprsja na kojima je ispisana riječ DA na adrese brojnih galerija, muzeja i pojedinaca, izjednačavajući tako umjetnika i sam umjetnički čin.

Todosijevićevi tekstovi  „Što su linije”, „Umetnost kao kritika društva”, „Umetnost i revolucija”, Edimburška izjava, „Sa ulice: pred uvod u istoriju” među najznačajnijim su kritičkim tekstovima o umjetnosti. U Edimburškoj  izjavi iz 1975. godine Todosijević navodi „tko profitira od umjetnosti“. Izjava se sastoji od poduge liste sudionika koji su na bilo koji način na tržištu umjetnina, uključujući čuvare izložbi i voditelje koji čitaju vijesti na televiziji.

Devedesetih godine Todosijević koristi sredstva oglašavanja, poput novina, plakata, radija, itd., te  započinje seriju  pseudooglasa i pseudoreklama, oglašavajući fiktivnu  veliku umjetničku akademiju Todosijević,  fiktivnu korporaciju Todosiyevitch- Malevich, proslavlja 150-godišnjicu fiktivne škole Dragoljub Raša Todosijević, itd. Konvencionalnim medijskim jezikom Todosijević plasira očite laži, subvertirajući time same principe oglašavanja.

Ciklusom instalacija Schlafflage, izvedenim u razdoblju od 1978. do 1984. (doslovno značenje „usnula zastava”) formira autonomni nerazumljivi znak, poput mrtvog šarana na gipsanoj podlozi, štapova zabijenih u gips, itd. Još jednim ciklusom instalacija, crteža i skulptura,  započetim 1989. godine, Gott Liebt die Serben,  Todosijević ironizira nacionalistički kič dovodeći ga do krajnosti, primjerice u Beogradu i Čačku 1998. godine kada na stolovima spojenim u obliku svastike servira gostima srpsko nacionalno jelo – grah , kruh i pivo. Pored brojnih instalacija, primjerice u Ljubljani, Berlinu i Beogradu, instalacije je popratila  zahvala – Raši Todosijeviću, koju je umjetnik napisao u ime građana navedenih gradova.

Raša Todosijeveić rođen je 1945. godine u Beogradu gdje je završio Akademiju likovnih umetnosti 1964. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Srbiji i u svijetu, objavio nekoliko knjiga, a djela su mu u brojnim zbirkama, kolekcijama is muzejima suvremene umjetnosti.