Ako se zanemari globalna slika svijeta koja sve više i više poprima nadrealni oblik, čak tri velike izložbe posvećene nadrealizmu što su od početka ove godine otvorene u svijetu (Metropolitan muzej, New York, “Surrealism: desire unbound”; Muzej moderne umjetnosti Centar G. Pompidou, Paris, “La révolution Surréaliste”; Kunsthaus, Zürich, “Sade/Surreal!) nedvosmisleno pokazuju kako nadrealističko poglavlje suvremene umjetnosti prošlog stoljeća uopće nije završeno. Ono će zacijelo još dugo vremena biti u središtu pažnje stručnjaka, a i intelektualnog polusvijeta i građanskih konvertita koji drugu stranu vlastite svijesti pažljivo, kao mačak svoje govno, skrivaju od javnosti prakticirajući istodobno u mraku svoje razne socijalne, ekonomske, političke i seksualne perverzije.

Jimmie Durham pisac, pjesnik i umjetnik, rođen je 1940 u Washingtonu (Arkansas). Durham pripada onoj kontroverznoj grupaciji umjetnika–čarobnjaka druge polovine 20. st. koji su iz temelja izmjenili moderno poimanje umjetnosti, razumijevanje njene pozicije u najširem socio–kulturnom kontekstu i njeno kritičko vrednovanje. U početku, ta je grupacija umjetnika–čarobnjaka ignorirana, zatim — činjenično neizbježna — marginalizirana i getoizirana, da bi na kraju, sada i u današnje vrijeme, stekla zasluženo priznanje za zasluge u ispravljanju grešaka moderne povijesti, povijesti umjetnosti i pripadajuće joj teorije i kritike.

Uzimajući u obzir dugu i bogatu tradiciju grafičkog dizajna, očekivali bi da su hrvatski dizajneri plakata sposobni nositi se sa situacijom rata koji je u tijeku. Ipak hrvatski umjetnici i dizajneri pokazali su se poptuno nespremnim.

U ovom trenutku nije jednostavno raspravljati o tako delikatnoj materiji kao što je grafički dizajn. Rat dotiče svakog, čak i sada, dok pišem ovaj članak za “Affiche”, moje su emocije prožete slikama rata, pričama izbjeglica i bijedom koju gledam oko sebe. S druge strane, sama činjenica da sam uopće sposoban pisati — štoviše o grafičkom dizajnu i ratnim plakatima u Hrvatskoj — i da mogu organizirati fotografiranje izabranih plakata te s fotografima razgovarati o njihovim fotografijama, daje mi puno pozitivne energije i optimizma. To je kontekst. Fotografije će ispričati ostalo.

Da fenomen Bauhausa uopće nije zatvoreno poglavlje umjetnosti 20. stoljeća, te da se ideja i ostvarenja ove jedinstvene umjetničke škole ne mogu promatrati kao dovršena povijesna i umjetnička cjelina, svjedoči nesumnjiv suvremeni interes, kako za školu u cjelini tako i za one ljude koji su je stvorili. U toku petnaest godina svoga postojanja, od svog začetka u Weimaru 1919. godine, zenita u Dessau i njenog zatvaranja u Berlinu odmah po dolasku nacista na vlast, Bauhaus je bio u žiži evropskih avangardnih pokreta i tendencija, a eksodus bauhausovaca po svijetu nakon 1933. godine rezultirao je plodnom disperzijom bauhausovskih ideja po cijelom svijetu, koje još i dandanas svojim kreativnim i imaginativnim potencijalom zaokupljaju generacije umjetnika koji se te kobne 1933. godine još nisu ni rodili.