Jimmie Durham pisac, pjesnik i umjetnik, rođen je 1940 u Washingtonu (Arkansas). Durham pripada onoj kontroverznoj grupaciji umjetnika–čarobnjaka druge polovine 20. st. koji su iz temelja izmjenili moderno poimanje umjetnosti, razumijevanje njene pozicije u najširem socio–kulturnom kontekstu i njeno kritičko vrednovanje. U početku, ta je grupacija umjetnika–čarobnjaka ignorirana, zatim — činjenično neizbježna — marginalizirana i getoizirana, da bi na kraju, sada i u današnje vrijeme, stekla zasluženo priznanje za zasluge u ispravljanju grešaka moderne povijesti, povijesti umjetnosti i pripadajuće joj teorije i kritike.

Njihov kritički pristup umjetničkom realitetu modernizma imao je uvijek, često i protiv njihove volje, političku konotaciju. S njihove strane, magija kojom su se bavili i uz pomoć koje su stvarali, pokrivala je mnogo šire područje od politike i upravo je zbog toga izazivala podozrivost. Pokušaj da ih se uklopi u sistem muzejske industrije pokazao se tek ograničeno djelotvoran, budući da nije jasno tko koga uklapa u sistem: čarobnjaci sistem ili sistem čarobnjake.

U kartezijanskom, to jest, europskom, to jest, američkom, to jest, bijelačkom sistemu poimanja svijeta, bijelo je suprotno crnom, slatko je suprotno gorkom, gore nije dolje, 0 i 1 jest sistem. Jimmie Durham pripada onima koji nisu izvrnuli sistem jer to baš i nije moguće, već potražili drugi: on povezuje 1 i 10, led je nasuprot vodi, a ptica zmiji. Naravno da drugi sistem stvara probleme, jer što ako čegrtuša leti i vidi se kao zvijezda na nebu? Što je između svijetla i tame, između + i –? Jednom riječju, Durham, kao i mnogi drugi čarobnjaci sumnjičav je prema dualističkoj kulturi koja odvaja, klasificira i određuje hijerarhiju etičkih i estetskih vrijednosti. Ta sumnja ujedno determinira njegov cjelokupni rad: njegovu poeziju, njegov književni i kritički rad, njegov politički i kulturni angažman i na kraju njegovu umjetnost. Uplete li se u njegov rad još i aktuelna semiotika, problem razumijevanja njegove umjetnosti postaje složeniji.

Porijeklom iz drugog plemena, permanentno dislociran u nomadskoj poziciji od kasnih šezdesetih godina (Geneva→, New York→, Cuernavaca→, Bruxelles→, Marseilles→, Berlin→?) njegov tajni jezik sastavljen je od preostalih fragmenata post–Babilonskog lingvističkog i geografskog kaosa¹, uključivši tu i jezik njegova Cherokee naroda. Tu je negdje i sakriven indeks njegova simboličkog koda. Taj kōd sigurno nije binarni. Na konceptualnoj razini on je mnogo složeniji. Svako njegovo djelo, svaka instalacija koju realizira u galerijskom ili muzejskom prostoru, za Durhama je poziv na dijalog, ili — kako kaže Laura Mulvey u svojem eseju o Durhamovom radu² — “pregovore”, kako s materijalnom stranom objekta, tako i s njegovim energetskim potencijalom. Totemska pojavnost njegovih objekata, koje sa skulpturom imaju samo formalnu vezu zato što su smješteni u prostoru, javlja se u europskom kulturnom prostoru kao sablast jedne izgubljene kulturne tradicije koju je napredna civilizacija eliminirala kao smetnju progresiji njena kretanja. Kao dio naroda kojem je civilizacijski progres genocidno namijenio preživljavanje u rezervatu, Durham se trudi da svoju umjetnost stavi u funkciju najšireg socijalnog dijaloga, smatrajući dijalog korisnijim od Winchesterke i sinopsisa Holywoodske filmske industrije.

Dugo godina gotovo opsjednut gubitkom kulture i memorije naroda Američkih Indijanaca, Durham je stvarao djela³ koja su suvremenim plastičkim jezikom prizivala mudre duhove predaka, kako bi zajedno s njima (mi i europljani bi rekli — uz Božju pomoć) dobio zadovoljštinu i dao oprost za učinjene nepravde. Kao čovjek od izuzetnog intelekta, znao je da to niti s jedne, niti s druge strane nije moguće. Zbog toga se u njegovom radu, poput tanke crvene linije, neprestano pojavljuje određena ironija, ili — možda bolje reći — autoironija začinjena blagim humorom. I totem i tabu u ovom su svijetu ostali bez svog naroda i svoje funkcije, a pitanje identiteta svedeno na razinu osobne i kreditne karte.

U šarmantnom razgovoru što ga je Jimmie Durham obavio s umjetnicom starom 10.000 godina, ona (t.j. J.D.) kaže: “Ja sam tradicionalist. Stvaram u klasičnom stilu što je stoljećima dokazana vrijednost. Volim neke moderne slikare, Ticiana na primjer. Ali njihova djela nalažu disciplinu i osjećaj za kvalitetu trajnih vrijednosti...... kao tradicionalist, pitam se kakva je svrha svih tih novih medija i novih materijala....”⁴ I tako dalje. Dosljedno kritičan i nadasve samokritičan, a u nedostatku boljeg rješenja, Durham se “kao tradicionalist” latio kamenja, tog očigledno starog i postojanog materijala, usađenog u samo srce zemlje i svemira kojim slobodno leti. S tim je kamenjem pokušao praviti čuda, čarati, prizivati duhove i kritizirati postojeću medijsku euforiju. Teško je reći u kojoj je mjeri uspio, ali kameni radovi što ih stvara sigurno nisu ovozemaljski. Stariji nego što stvarno jeste, Durham zna vrlo dobro da je kamen isto što i nebo. Čak i kod Slavena koji nisu od istog naroda kao Jimmie Durham, Gromovnik živi na nebu na visokoj stijeni i s neba, kad se razljuti baca na zemlju strijele i kamenje.

1. Djelo tog tipa pod nazivom Kretanje i migracija ljudi, uključujući mene, moje prijatelje Mariju Therezu Alves, Godwina Matatu, Lazara Christie i Luisa Francia iz 1997. Durham je nakon izložbe Kartografi poklonio Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb.
2. Jimmie Durham, Phaidon, London (s uvodnim tekstovima: Laura Mulvey, Dirk Snauwaert, Mark Alice Durant)
3. Pocahontas i Mali stolar u Londonu, 1988.; Rublje Pocahontas, 1985; La Malinche, 1988–1991. Serija objekata Posuđeno iz Muzeja Američkih Indijanaca, 1991. I tako dalje.
4. Izvorno objavljen u Art & Artists, New York, vol. 12. No. 10. Nov–Dec. 1983. str.12, pod pseudonimom “Art & Artists Staff”. Isti je tekst kasnije objavljen u Jimmie Durham A Certain lack of Coherence, London 1993. str. 80–81.

Izvorno objavljeno u katalogu izložbe Jimmie Durham: Zapisano u kamenu, MSU, 25. 9. — 19. 10. 2003., Zagreb

_{Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 678-680.}