Nove tendencije u historijskoj projekciji
Ješa Denegri
U Muzeju konkretne umjetnosti (Museum für Konkrete Kunst) u njemačkom gradu Ingolstadtu nedaleko Münchena, između rujna 2006. i siječnja 2007. održana je izložba Die Neue Tendenzen — Eine europäische Künstlerbewegung, kao retrospektiva ovoga međunarodnog umjetničkog pokreta koji je u Zagrebu tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća imao svoje organizacijsko i stvaralačko središte. Autorstvo izložbe potpisuje skupina kustosa — Ines Bauer, Tobias Hoffmann i Rasmus Kleine, uvodne tekstove u katalogu napisali su, osim troje navedenih, još i Susan Scholl, Hans Dieter Huber i Herbert Franke, uz ponovno objavljeni predgovor Ude Kultermanna u katalogu izložbe Monochrome Malerei, održane u Leverkusenu 1960. godine. Izložba u Ingolstadtu uslijedila je nakon puna dva desetljeća poslije prve retrospektive ove vrste umjetnosti, održane u Milanu 1983./84. pod nazivom L’ultima avanguardia: Arte programmata e cinetica 1953–1963. i predstavlja posljednju i dosad najdetaljniju povijesnu obradu ove značajne etape nedavne europske umjetnosti. Obuhvatila je više od sedamdeset umjetnika iz niza europskih zemalja, među kojima su Ivan Picelj, Julije Knifer, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec, Vojin Bakić, Vladimir Bonačić i Ivan Čižmek iz Zagreba (uz primjetnu i neopravdanu odsutnost Jurja Dobrovića), kao i Koloman Novak i Zoran Radović iz Beograda. Uvodni tekstovi u katalogu iznijeli su mnoštvo novih uvida, zapažanja i zaključaka o ovome međunarodnom umjetničkom fenomenu koji je upravo na tlu nekadašnjega “jugoslavenskog umjetničkog prostora”, a konkretno u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, našao najprije svoje prvobitno ishodište, a potom i dugotrajno uporište.
O okolnostima koje su omogućile prvu izložbu Nove tendencije u Zagrebu 1961. postoji sljedeći, prema mnogima izvorima provjereni i potvrđeni, u najsažetijim crtama opisani tijek događaja. Naime, u ljeto 1960., nakon posjete Bijenalu u Veneciji, njemački umjetnik brazilskog podrijetla Almir Mavignier boravio je u Zagrebu gdje je stupio u kontakt s umjetnicima, kritičarima i kustosima okupljenim oko Galerije suvremene umjetnosti i u dogovoru s njima odlučeno je da se priredi međunarodna izložba tada aktualnih umjetničkih pojava. Listu sudionika predložio je Mavignier, a na njoj su se našli Manzoni, Castellani, Dorazio, Adrian, Graevenitz, Pohl, Talman, pripadnici grupe Zero iz Düsseldorfa, GRAV iz Pariza, N iz Padove, T iz Milana i drugi, a od domaćih umjetnika Picelj i Knifer. Izložba je otkrila iznenađujuće srodnosti ideja i ostvarenja autora iz više europskih zemalja koji su, uglavnom ne poznajući se među sobom, radili u duhu umjetnosti aktualne u situaciji koja se u tadašnjoj kritici naziva stanjem “poslije enformela”. Prilikom okupljanja učesnika ove izložbe pada odluka o zasnivanju bijenalne manifestacije koja bi pratila daljnji razvoj umjetničkih koncepcija, predstavljenih na prvoj zagrebačkoj izložbi. Uslijedit će potom još četiri izložbe: Nove tendencije 2, 1963., Nova tendencija 3, 1965., Tendencije 4, 1968./69., Tendencije 5, 1973. godine. Svaka od tih izložbi bila je, zasebno, tematska, a okupljale su, osim prvobitnih, i brojne novopridošle sudionike, prerastajući u smotru širokoga međunarodnog umjetničkog pokreta čije su osnovne jezične matrice novi konstruktivizam, optička i kinetička umjetnost, upotreba kompjutora u vizualnim istraživanjima, zaključno s konceptualnom umjetnošću na petoj izložbi, kojom se ovaj niz priredbi konačno završava. Retrospektiva Novih tendencija u Ingolstadtu obuhvaća razdoblje i prati slijed od pet zagrebačkih izložbi između 1961. i 1973., uključujući, međutim, u svoj sastav još i pojedine umjetnike, prvenstveno njemačke, koji na zagrebačkim izložbama nisu sudjelovali, a što je moguće shvatiti kao ustupak organizatora umjetnicima iz vlastite sredine.
U vezi s ciklusom zagrebačkih izložbi Novih tendencija često se postavljalo pitanje koje nisu mogli, ni htjeli, izbjeći i organizatori retrospektive ovog pokreta u Ingolstadtu: kako je, naime, bilo moguće da svoje prvobitno osnivačko okupljalište ovaj međunarodni neoavangardni pokret nađe upravo u ondašnjoj Jugoslaviji? Jedan dio odgovora leži u činjenici da je u Zagrebu još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća osnovana i da je djelovala grupa EXAT 51 koja je programski zastupala apstraktnu umjetnost u sintezi s arhitekturom i industrijskim dizajnom, a čiji su članovi Picelj, Richter, Srnec i Kristl označavali osobnu vezu i kontinuitet osnovnih ideja između EXAT–a i Novih tendencija. Konkretniji, pak, operativni razlog bio je upravo u organizacijskoj spremnosti i sposobnosti kruga okupljenog oko Galerije suvremene umjetnosti, s posebnom zaslugom njezinog direktora Bože Beka, kao i kritičara Radoslava Putara i Matka Meštrovića, od kojih je posljednji izrastao u vodećeg teoretičara i ideologa Novih tendencija u međunarodnim razmjerima. Cijeli ovaj koncepcijski i organizacijski pothvat, povijesno potvrđen upravo i retrospektivom u Ingolstadtu, temelji se na činjenici da se izložbe poput prvih i drugih Novih tendencija 1961. i 1963. nisu, zapravo, mogle prirediti nigdje drugdje u Europi — dakle ne samo na Istoku iz poznatih političko–ideoloških razloga nego niti na Zapadu gdje su vladali interesi umjetničkog tržišta i etabliranih galerijskih institucija. Ovome posljednjem su se mladi i uglavnom ljevičarski orijentirani pripadnici pokreta Novih tendencija izričito suprotstavljali — osim u sredini čija se ukupna politika, pa tako i kulturna, zasnivala na strategijskoj ravnoteži između hladnoratovskog antagonizma dvaju ne samo generalno političkih nego i umjetničkih sustava. Ovih činjenica bili su u svojedobno posve svjesni sudionici prvih zagrebačkih izložbi Novih tendencija, a nisu ih mimoišli, nego čak ponovno naglasili i potvrdili, uvidi i zaključci nedavne povijesne retrospektive Novih tendencija u Ingolstadtu.
Kada je priredila prethodnu retrospektivu u Milanu 1973. — 1984., njezina autorica talijanska kritičarka Lea Vergine je Nove tendencije i njima srodne umjetničke jezike nazvala “posljednjom avangardom”, podrazumijevajući pod tim pojmom da je to uistinu bio posljednji put da se jedna brojna skupina umjetnika na međunarodnoj sceni založila za temeljitu obnovu poimanja umjetnosti u skladu s njezinim izmijenjenim položajem u suvremenoj visoko razvijenoj industrijskoj i tehničkoj civilizaciji. No već je tada bilo posve očito da su mnoge programske postavke ovoga međunarodnog umjetničkog pokreta ostali neostvareni, svodeći se, u konačnici, u granice još jedne utopijske projekcije na tragu takvih istih projekcija njihovih prethodnika u konstruktivističkom krilu povijesnih avangardi. S vremenskim odmakom od puna četiri desetljeća od prve, a puna tri desetljeća od pete zagrebačke izložbe, retrospektiva Novih tendencija u Ingolstadtu mogla je samo još jednom potvrditi u osnovi utopijski karakter prvobitnih zanosa ranih pripadnika ovog pokreta. No ipak mu je priznala pojedine pravovremeno otvorene probleme i vrijedne umjetničke domete, učvršćujući tako neospornu povijesnu važnost pokreta Nove tendencije u europskoj umjetnosti druge polovice XX. stoljeća.
(neobjavljeno, 2007.)