Gorgona i poslije
Ješa Denegri
Prva retrospektiva Gorgone u Galeriji suvremene umjetnosti u ožujku — travnju 1977., s temeljnom studijom Nene Dimitrijević u katalogu izložbe, održana je u duhovnoj klimi još uvijek pune aktualnosti nove umjetnosti sedamdesetih; štoviše, i jedino u takovoj klimi bila je moguća uzorna odgovarajuća historizacija i interpretacija problematike skupine pročitane i protumačene u spomenutoj studiji iskustvom konceptualne umjetnosti i umjetničkog ponašanja. Osam i pol godina potom, u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku u listopadu — studenom 1985. (potom prikazana u Galeriji Studentskog centra u Beogradu 1986.) priređena je izložba Gorgona i poslije,[1] održana u epohalnoj duhovnoj klimi pod znakom postmoderne u kojoj se — s talijanskom transavangardom, njemačkim neoekspresionizmom, britanskim novim kiparstvom i ostalim umjetničkim pojavama osamdesetih — sami umjetnici, promotivna kritika kao i tržišno galerijski sustav ponovno okreću klasičnim disciplinama slikarstva i skulpture. Imajući to u vidu, u katalogu osječke izložbe izričito je zapisano:
“Danas, usred osamdesetih godina, umjetničko ponašanje nije više ′tema dana′: materijalni umjetnički predmet (slika, crtež, skulptura) i, posebno, vrijednost toga predmeta iznova zaokupljaju kritičku pažnju. Iz gorgonskog kompleksa izbija sada u prvi plan jedan drugi aspekt problema: uočava se da su pripadnici Gorgone bili u to vrijeme i kasnije (i još uvijek jesu) — ne ustručavajmo se to reći — izvrsni slikari, crtači, skulptori, a jedan od ciljeva je ova izložba da upravo to i pokaže.”
I dalje:
“Ako su u trenutku okupljanja u Gorgoni bili ti koji su širili pojam umjetničkog tako što su se često (ali ni tada ne i isključivo) kretali izvan ili uokolo samog materijalnog djela, u zadnjih desetak i više godina ti su umjetnici pokazali da žele, vole i znaju raditi rukom, da s pažnjom i sviješću izgrađuju umjetnički predmet i to rade na način koji ih u umjetnosti vlastite sredine i danas svrstava među vitalne i vodeće tokove.”[2]
Na osječkoj premijeri i beogradskoj reprizi izložbe Gorgona i poslije zastupljeni su: Jevšovar sa sedam slika nastalih između 1979. — 1985., Knifer s dva Meandra akrilom na platnu iz 1975. i 1978., te jednim crtežom iz 1982., Seder sa šest slika iz 1984. — 1985.,Vaništa sa serijom crteža iz pedesetih i jednim iz 1975., dok se Kožarić opredijelio da svoju kiparsku instalaciju izvede na licu mjesta u danu otvaranja izložbe. Uočljivo je da u ovom izboru gorgonaša manjka Mangelos za čiji su rad organizatori izložbe smatrali da po tehničkom postupku nije slikarski nego se zadržava u području konceptualnog. U rasponu od Vanište, vjernog vlastitom predgorgonskom poimanju crteža do Sedera koji se tada ponajviše udaljio od gorgonske “nemogućnosti slike” u ime izvangorgonske “mogućnosti slike”, s Kniferovim Meandrima uvijek jednako aktualnim unatoč izmijenjenim umjetničkim kontekstima, te s Jevšovarovim pomakom od radikalnog enformela k primarnim i elementarnim slikarskim postupcima, svi oni odreda sačuvali su svježinu izričaja kojim su se superiorno oduprli tekućim “oscilacijama ukusa” i punopravno se uklopili u pluralističku umjetničku atmosferu odmakle postmoderne. U toj je atmosferi Kožarić svojim dovođenjem discipline skulpture do ruba i s onu stranu svake stabilne definicije na ovoj izložbi izvršio najsmjeliji iskorak, ostajući u tom času možda ponajviše gorgonašem po nepredvidljivosti svakoga svojeg sljedećeg umjetničkog čina. No bilo što radili u ovome svojem poslijegorgonskom razdoblju, svi oni i dalje su ostali nasljednicima i dužnicima svojega pređašnjega gorgonskog duha i gorgonskog ponašanja, upravo zahvaljujući takvoj temeljnoj vlastitoj umjetničkoj podlozi u vrijeme “Gorgone poslije Gorgone”, održali su se i opstali na domaćoj umjetničkoj sceni posve ravnopravno s tada tek stasalim znatno mlađima, upisujući se svojim pojedinačnim osobnim prilozima u nepreglednu umjetničku situaciju osamdesetih godina minuloga stoljeća.
(neobjavljeno, 1986.)
[1] Gorgona i poslije, autori Vlastimir Kusik i Ješa Denegri, sudionici: Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Đuro Seder, Josip Vaništa, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1985. i Galerija Studentskog kulturnog centra, Beograd, 1986.
[2] Ješa Denegri, Gorgona i poslije, uvodni tekst kataloga izložbe, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1985.