menu
Ješa Denegri, Goran Trbuljak: “nedjeljno slikarstvo” [CROATIAN]

Goran Trbuljak: “nedjeljno slikarstvo”

Ješa Denegri

Kao jedan od protagonista nove umjetnosti sedamdesetih, umjetnik koji je svoj rad temeljio prije na idejama i zamislima nego na materijalizaciji estetskih predmeta, Goran Trbuljak je cijelo proteklo desetljeće proveo u svojevrsnom unutarnjem, za druge jedva vidljivom samopreispitivanju. Javno je za sebe rekao da je “umjetnik u krizi”, a svojim radom “nije želio pokazati ništa novo i originalno”, da sudjelovanjem na (rijetkim) izložbama nastoji tek “održavati kontinuitet u svome radu”, a ipak su ove umjetnikove samokritičke izjave itekako imale učinak prisutnosti, tim prije što su oko njega u osamdesetim godinama naprosto bujali mnogi slikarski i kiparski napori bez uistinu ničega novog i originalnog.

Kada umjetnik i znatno prorijedi svoje nastupe, ne prestaje s radom; umjetnik “uvijek radi”, čak i kada rezultata u konačnici nema. Poznata je, uostalom, u povijesti moderne umjetnosti vrlo rječita strategija “estetike šutnje”. Trbuljak se često i ranije rukovodio postupcima te strategije, služio se privlačnošću istodobne prisutnosti/odsutnosti na umjetničkoj sceni. Sada je pak, nakon dužeg vremena, tu “šutnju” napokon prekinuo: na izložbi u Galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu pokazao je niz izložaka u tehničkim karakteristikama slikarstva, pa se može pretpostaviti da su za umjetnika i njegov dosadašnji karakterističan rad stanovito iznenađenje.

Začetak ideje — kasnije razrađene u seriji slika ili u “radovima na platnu” iz sredine osamdesetih — umjetnik će otkriti u jednoj svojoj uličnoj akciji još iz 1974. godine. Evo o čemu je riječ: krišom, nedjeljom noću kada ne može biti primijećen (nedjeljom kao “nedjeljni slikar”) Trbuljak će na staklu izloga jedne radnje s umjetničkim priborom, upravo pred slikarskim stalkom na komu je čisto bijelo platno, “slikati”, povlačiti poteze u obliku nepravilnoga kruga. Nitko, dakako, nije mogao ni pretpostaviti da su ti potezi na stalku izloga svojevrsni tajni, jedino umjetniku znani, jedino za njega postojeći “umjetnički radovi”. Tim prije što im je život sasvim kratak: već sutradan, ujutro, nestali su, a da ni oni koji su ih izbrisali nikada nisu saznali za podrijetlo i svrhu ovih “mrlja”. Zamisao te akcije bliske duhu fluxusa poslužit će, međutim, Trbuljaku desetak godina kasnije kao polazište jednoj drugoj akciji za koju koristi uobičajena slikarstva sredstva: platno, okvir, boja. No postupak pri rukovanju ovim sredstvima neće biti nimalo uobičajen. Platno smješteno u posebne kutije prekrivene staklom ili plastičnim folijama u boji nikada neće biti slikano, čak ni dotaknuto slikarskim kistom, s lica, s vanjske strane, a ipak će se na tim platnima razabrati tragovi, čak i geometrijske forme kao posljedica slikarskog postupka. Boja je najčešće nanošena s poleđine slike, a na njezinom licu vidjet će se tek rezultati ovog slikanja bez udjela slikarskog znanja, slikarstva bez udjela slikareve ruke.

Osamdesete su godine — u kojima ponovno prevladava slikarstvo — bile umjetnicima, formiranim u prethodnom razdoblju, vrijeme znatnih iskušenja; ono nije pogodovalo njihovom senzibilitetu i njihovoj ideologiji. Trbuljak se u takvoj situaciji nije, dakako, želio olako “vratiti slikarstvu”, postati slikar, ali nije htio propustiti priliku da se kao konceptualni umjetnik, dakle umjetnik koji strogo reflektira vlastiti rad i sredstva kojima se služi, upusti u raspravu o objektu slike i o mediju slikarstva. Ima nečega provokativnog u ovim njegovim operacijama, čak nečega subverzivnog u tim na prvi pogled neuglednim slikama malih formata. Istodobno, te su slike i poticajne i vrlo poučne: to bi mogao biti zaključak po kome je umjetnost — svjesna svojih osobina i granica, a također i slikarstvo u sklopu takve umjetnosti — danas neizbježno cosa mentale; promišljanje o naravi medija, analiza vlastitog jezika, dokaz o statusu slike kao svojevrsnog umjetničkog predmeta.

Oko, Nova serija, 5, Zagreb, 8. travnja 1990.

  • person
    • essay about author related as