Avangardni časopis „Zenit“ pokrenuo je i uređivao pjesnik, pisac i kritičar Ljubomir Micić (1895. – 1971.), ostvarivši časopis izvornog programa i poetike, nacionalne i internacionalne razine i značaja. Program „Zenita“ suprotstavlja se europskoj tradiciji i eurocentričnosti uopće, u ime vrijednosti izgrađenih na pretpostavkama unutrašnje obnove čovjeka i prevladavanja vanjske materijalnosti unutrašnjim sadržajima. Vizija nove i ujedinjene Europe proklamira se manifestom koji u 10. broju „Zenita“ zastupa ideju njezine balkanizacije, predvođene uskrsnulim Barbarogenijem – unutrašnjom inkarnacijom jugobalkanskog čovjeka-heroja, te afirmaciju dokulturnih, arhajskih i iskonskih oblika mišljenja i prikazivanja. „Zenit“ time postaje programsko glasilo, raznovrsne forme (plakatna izdanja, folio-formati, katalog, itd.) i osebujne propagande koja je uz letke uključivala i slavne Zenitističke večeri (Zagreb, Berlin, München, Pariz, itd.). Svoju strategiju „prekida“ časopis je naglašavao redovitim posvetama svojih izdanja: u veljači futurizmu, a u listopadu Oktobarskoj revoluciji. Uz Micića uredništvo su nakratko potpisivali i Boško Tokin, Rastko Petrović, Ivan Goll te Branko Ve Poljanski, a „rusko izdanje“ Ilja Erenburg i El Lisitzki. „Zenit“ je svojom platformom i estetskim programom, posebice tipografskim rješenjima, okupio sve relevantne jugoslavenske i mnoge međunarodne autore poput: Waltera Gropiusa, Velimira Khlebnikova, Kazimira Maljeviča, Avgusta Černigoja, Vilka Gecana, Mihaila S. Petrova, Branka Ve Poljanskog, Josipa Seissela (Jo Klek) i Eduarda Stepančiča.

Časopis je prestao izlaziti nakon zabrane 43. broja, 1926. godine, zbog članka dr. M. Rasinova „Zenitizam kroz prizmu marksizma“. Žalbeni sud podigao je optužbu protiv urednika Ljubomira Micića zbog navodnog širenja komunističke propagande i posrednog poziva građanima da po ugledu na Rusku revoluciju silom mijenjaju društveni poredak. Političke optužbe prisilile su Micića da u noći između 15. i 16. prosinca 1926. napusti Beograd te preko Zagreba i Sušaka pobjegne u Rijeku, gdje je 17. prosinca uhapšen. U zatvoru je ostao do 23. prosinca, a zatim je uz posredovanje T. F. Marinettija pušten te je 14. siječnja 1927. godine emigrirao u Pariz.