menu
Nekad RAMB* III, danas Galeb *Regia Azienda Monopoli Banane (RAMB)

Uvod

Brod koji danas nosi ime Galeb započeo je plovidbu u travnju 1938. To je posljednji od četiriju brodova za prijevoz banana, koji su 1936. godine projektirani u Ujedinjenim jadranskim brodogradilištima (Cantieri Riuniti dell'Adriatico, CRDA) po narudžbi Kraljevskog poduzeća za monopol trgovinom bananama (Regia Azienda Monopoli Banane/RAMB), zbog trgovine bananama, uzgojenim u Eritreji i Somaliji, kako u Italiji, tako i u susjednim zemljama.

Svi su ovi brodovi nazvani akronimom RAMB s pripadajućim rednim brojem: u ovom slučaju je to bio brod RAMB III, izgrađen zajedno s brodom RAMB I u brodogradilištu Sestri u Genovi, dok su druga dva izgrađena u Ujedinjenim jadranskim brodogradilištima. Motori su konstruirani u pogonima tvornice FIAT u Torinu, kao i u Ujedinjenim jadranskim brodogradilištima po licenciji Sulzer motora.

Ove brodove odlikuje velika brzina od 18,5 čvorova, kao i opremljenost kabinama i apartmanima za posadu i direktore tvrtke, koji su putovali u afričke zemlje. Ove kabine, kao i one namijenjene kapetanu, upravitelju stroja i liječniku, bile su opremljene uređajima za klimatiziranje zraka, prvima za ovaj tip brodova.

Evo i nekoliko podataka o plovilu: duljine je 116,78 m, širine 15,20 m, a visine 7,55 m, deplasmana 3.100 t i nosivosti 2.200 t, za najviše 130 osoba. Propulzivni sustav se sastoji od dvije nezavisne, suprotno rotirajuće osovine s propelerima s tri krila, a svaku pokreće po jedan dvotaktni motor od 180-200 okretaja u minuti, snage 3600 KS po osovini. Opskrbu istosmjernom električnom strujom osiguravala su četiri agregata po 150 kW. Rashladnu stanicu činila su dva kompresora na ugljični dioksid rashladne snage od 407 kW sa slanicom na 0°.

RAMB III, danas Galeb, još je uvijek u plovnom stanju i opremljen je izvornim pogonskim uređajima. Aktivno je sudjelovao u raznim međunarodnim događanjima i njegova povijest zaslužuje biti ispričana: sjećanja o tim događajima autor ovog teksta naslijedio je od svojeg ujaka, majora Giovannija Mibellija, upravitelja stroja broda RAMB III i poručnika Talijanske kraljevske mornarice u razdoblju od 1941. do 1943.

Pod zastavom Talijanske trgovačke mornarice

Trgovačke plovidbe održavale su se jednom u tjednu ili dvotjedno, s redovnim polascima iz luka kao što su Kismayo, Marka, Mogadishu, Assab i Massawa, preko Sueskog kanala do Genove i Trsta, uz pristajanja u Napulju, Bariju, Anconi, Veneciji i Rijeci. U povratnim plovidbama pretežno se prevozila tehnička oprema.

Pod zastavom Talijanske kraljevske mornarice

Kada je Italija u lipnju 1940. ušla u Drugi svjetski rat, svi su brodovi bili oduzeti i stavljeni pod upravu Kraljevske mornarice. Brodovi tvrtke RAMB pretvoreni su u pomoćne presretače, a jedini koji je ostao na Sredozemlju bio je upravo RAMB III te je, naoružan, služio za transport i pratnju konvojima. Ostali brodovi ove flote nisu preživjeli ratne operacije.

Do 31. svibnja 1941. RAMB III obavio je 86 ratnih misija, najprije na rutama između Brindisija i Albanije, a potom između Napulja i Tripolija ili Bengazija.

No, ovaj se brod nije koristio samo za plovidbu: tijekom operativnih zadržavanja u raznim lukama doprinosio je njihovoj obrani u sklopu protuzračnih snaga, tako da su članovi njegove posade, a posebice časnici, zaslužili značajna priznanja i odlikovanja. Nakon što je njemački Afrički korpus osvojio Kirenaiku, RAMB III je bio prvi brod koji se usidrio u Bengaziju.

U sukobima između raznih flota po Sredozemlju Englezi su se isticali po uporabi radara, sposobnosti dešifriranja neprijateljskih poruka pisanih po ključu Enigma, te po strategijama uništavanja luka potapanjem u njoj usidrenih brodova.

Tako se dogodilo da je i RAMB III, nakon što je pristao uz jedini raspoloživi mol, k tome s pramcem prema otvorenome moru, bio pogođen torpedom u sredinu pramčane štive, zbog čega mu je kobilica nalegla na dno.

Budući da se zbog potapanja smanjivao broj raspoloživih brodova, prilike su naložile da se i ovaj brod vrati u Italiju i rekonstruira. Za tu je plovidbu, međutim, bilo potrebno na krmu premjestiti sav stroj i drugu opremu, te eksplozivom odstraniti pramac, što je sve odlično dokumentirano znakovitim fotografijama.

Međutim, poprečna pregrada u prostoru stroja nije mogla izdržati naprezanje uobičajene plovidbe prema naprijed, pa je stoga bilo odlučeno da se plovi unatrag. Zato je obavljeno još nekoliko zahvata: kormilo je bilo pričvršćeno u sredinu, osiguralo se podmazivanje rotirajućih dijelova sukladno novom smjeru kretanja, a izvedena su i kormila, u slučaju opasnosti, i to tako da su se na brodske bokove pričvrstili komadi željeza, koji su se po potrebi uranjali u more da bi se ispravio smjer kretanja.

U ovakvim uvjetima brod je preplovio Sredozemno more prešavši više od 900 milja, koristeći isključivo vlastiti pogon. Pratnja remorkerom tražila se samo u krajnjoj nuždi. Krajem rujna brod je uplovio u brodogradilište San Rocco u Milju pokraj Trsta, koje je također bilo u sklopu Ujedinjenih jadranskih brodogradilišta.

Izgradnja novog pramca potrajala je do siječnja 1943. kada su oba dijela broda izvučena na suhi dok i međusobno zakovana. Brod je dovršen 23. srpnja i u Puli je obavljena pokusna plovidba.

U rano jutro 9. rujna iste godine, nakon objave primirja između Italije i savezničkih snaga, brod je oteo jedan njemački komandos.

Pod zastavom Njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine)

Samo sat vremena nakon otmice Nijemci su upravo topovima s broda RAMB III gađali i potopili korvetu Berenice dok je pokušavala napustiti uvalu Milja i otisnuti se na otvoreno more: bio je to prvi ratni napad Njemačke na Talijansku kraljevsku mornaricu.

U sastavu Njemačke ratne mornarice brod je nosio ime Kiebitz (vivak, vrsta ptice iz roda šljuka).

Djelovanje broda pod njemačkom komandom opisano je u članku objavljenom u časopisu “Storia Militare" (br. 160 od siječnja 2007.), što ga je uredio dr. Zvonimir Freivogel koji se bavi poviješću ratnih mornarica, a ovdje se donosi slobodno skraćeni sadržaj kojem su pridodani komentari i pojašnjenja.

Prvi zadatak pod njemačkom zastavom započeo je u studenome 1943., neposredno nakon primirja s Italijom, kada je brod služio za transport u operaciji “Jesenska oluja” (Herbstgewitter), a koja se sastojala od desanta na Krk, Cres i Lošinj te na dalmatinsku obalu koju su zauzeli jugoslavenski partizani.

Zapovjedništvo broda je tijekom ovih operacija odgovaralo za cijelu mornaričku grupu.

Kasnije je ova jedinica bila obučena za miniranje, te je imala kapacitete za transport i postavu 240 mina. Ovu je službu preuzela 15. veljače 1944. godine.

Zbog mnogih poteškoća u radu i slučajnih susreta s minama, brod je zbog pregleda oplate te potrebnih popravaka trupa i propelera barem dva puta bio primoran povući se iz službe (vjerojatno po običaju u miljsko brodogradilište San Rocco).

Posljednja je akcija završena 3. studenoga 1944. na Sjevernom Jadranu.

Iako je izbjegao brojne zračne napade, brod Kiebitz nije mogao izbjeći svoju sudbinu: 5. studenoga 1944., na vezu na molu Emanuela Filiberta u riječkoj luci, bio je pogođen trima bombama koje su bacili engleski četveromotorni zrakoplovi i nedugo poslije je potonuo. Više je osoba i članova posade poginulo u požaru koji se razbuktao nakon što je jedna od bombi raznijela spremnik goriva, a među njima su bila i šestorica vatrogasaca iz Rijeke, koje su Nijemci primorali da se popnu na palubu u uzaludnom pokušaju da obuzdaju vatru. Naposljetku, brod je potonuo na dubinu od otprilike 20 metara.

Pod zastavom Jugoslavenske ratne mornarice

U ožujku 1948., po završetku Drugoga svjetskog rata, vlasti nove jugoslavenske države izvukle su Kiebitz na površinu. Akciju je proveo Brodospas, tvrtka za spašavanje i uklanjanje podrtina, izvukavši brod i oteglivši ga u brodogradilište Uljanik u Puli. U to je vrijeme ondje radio neki inženjer iz Trsta, koji je ustanovio da je krmena štiva pogođena bombom poprijeko, pa brodske osovine i motori nisu bili oštećeni i bili su u prilično dobrom stanju, pogotovo nakon što su gotovo četiri godine bili potopljeni u moru.

Opsežni radovi na rekonstrukciji, opremanju i osuvremenjivanju broda dovršeni su 1952. godine, a nakon toga brod je najprije dobio ime Mornar, a potom Galeb.

Tijekom ovih zahtjevnih radova ili nedugo potom, dva od četiriju agregata zamijenjena su novima tvrtke B&W, te je ugrađena razna elektronička i elektroakustička oprema.

Josip Broz Tito je za svojeg predsjedništva na Galebu ugostio brojne državnike, a također je njime i plovio u posjete drugim državama, čak i preko oceana. Brod se s pravom može smatrati i mjestom na kojem je rođen Pokret nesvrstanih, formalno zasnovan 1961. godine. Međunarodni susreti nastavili su se na brodu sve do 1980., o čemu svjedoči pedesetak natpisnih ploča, s kojima su obilježena putovanja i posjeti glasovitih gostiju. Ploče se sada čuvaju u Rijeci, a njihove su reprodukcije objavljene u knjizi Moj Galebe, autora Dušana Milića.

U 549 dana plovidbe brod je preplovio više od 86.000 milja.

Nakon 1980. Galeb je kao školski brod i dalje plovio sve do 1991. kada su, nakon proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske, njime u Crnu Goru prevezeni posljednji jugoslavenski vojnici.

U lipnju 2000. američki brodovlasnik John Paul Papanicolau kupio je brod kako bi ga pretvorio u luksuznu jahtu, pa je brod dotegljen u Rijeku. Zbog međunarodne gospodarske krize, 2001. projekt je obustavljen, a brodovlasnik je izgubio zanimanje za ovaj posao. Remontno brodogradilište, u kojem je brod bio na vezu, obratilo se 2006. godine nadležnom sudu u Rijeci radi naplate dospjelih dugovanja: priznavši opravdanost ovog zahtjeva, sud je proglasio nevažećim ugovor o kupnji broda koji je potom stavljen na dražbu.

Pod hrvatskom zastavom

Sljedeće godine Galeb je stavljen pod upravu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i time se situacija promijenila: grad Rijeka osvojio je dražbu otvorenu u svibnju 2009. s namjerom da brod pretvori u pomorski muzej.

Današnje stanje broda: prema preporukama Registra brodova provedena je provjera brodske oplate te je potvrđena njezina cjelovitost. U unutrašnjosti broda sačuvan je “brodovlasnički” apartman koji se sastoji od sobe i malenog studija, velike dvorane za sastanke i plesne dvorane.

No, za one koji se zanimaju za brodsku tehniku, strojarnica predstavlja važno svjedočanstvo jednoga već davno prošlog vremena. I danas izgleda onako kao što je izgrađena u đenoveškom brodogradilištu, s dva savršeno očuvana glavna motora tipa FIAT, dok su na pregradama i oplatama trupa uredno pričvršćeni rezervni dijelovi (omotači motora, klipovi, prskalice, zupčanici i drugo). U središtu je malena kadica za baždarenje i probu prskalica: izgleda gotovo kao da bi se mogla i danas koristiti.

Na gornjoj razini strojarnice, s obje strane trupa, lijepo se vide poredani klipovi. Na rubu motora prema pramcu jasno se uočavaju poklopci alternativnih pumpi za kompresiju zraka, neophodnu za sagorijevanje nafte.

Na istoj su razini, prema krmi, i četiri agregata: u sredini su dva originalna, proizvedena 1937. u tvornici FIAT, a sa strane su 1954. godine instalirana još dva. U sredini je razvodna ploča za upravljanje istosmjernom strujom.

Na donjoj razini strojarnice su dvije pozicije za upravljanje glavnim motorima, manometri i tahometri, brojači okretaja. Osim motora ovdje su i mnogi drugi uređaji, a među njima brojne pumpe s pripadajućim elektromotorima izrađenim uglavnom u elektromehaničkim radionicama u Monfalconu (CRDA), te drugi strojevi talijanske izrade tog vremena. Također su sačuvani i propeler i sidro.

Industrijsko naslijeđe o kojem svjedoči ovaj brod predstavlja vrijednost koja se ne smije zanemariti. Svi oni koji vole ovaj svijet, moraju ga cijeniti i predstaviti mladima koji će se posvetiti životu na moru što je rijetko kada lagodno.

Za budućnost ima mnogo ideja, ali za njihovu realizaciju postoje brojne zapreke financijske prirode. Najvjerodostojnijom se svakako čini zamisao da se brod tijekom ljetnih mjeseci koristi za krstarenja duž dalmatinske obale, a zimi za ploveći muzej.


Izvadak iz knjige Alberta Guglije Nekad RAMB III, danas Galeb