menu
Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov (Sušak, 1886. – Barcelona, 1910.), u svom je kratkom i intenzivnom životu izgradio kultni status apokaliptičnog pjesnika i prvog hrvatskog pjesnika asfalta. Rođen je u imućnoj obitelji hrvatskog porijekla i slobodarskog svjetonazora, u kojoj su supružnici međusobno govorili talijanski, a djeca su odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom. Bogata obiteljska knjižnica sadržavala je djela klasičnih pisaca, talijanskih revolucionara i sva djela na hrvatskom jeziku koja su se mogla nabaviti. Svoje prve radove mladi Kamov objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Pohađao je sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak, a zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok, literarno-političko udruženje i anarhistička organizacija. Cilj im je bio da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim bi novcem nabavili oružje, a potom podigli bunu te dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku pretvoriti u revolucionarni kaos. Osjetljiv na hipokriziju Polić u školi stupa u verbalne sukobe s profesorima, biva isključen iz gimnazije pa školovanje nastavlja u senjskoj gimnaziji, gdje stanuje u Ožegovićijanovu, ultrakonzervativnom katoličkom konviktu. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije, a potom cijela obitelj seli u Zagreb. Kamov pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće i zgraža licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje, a zbog  sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. Bježi od kuće i priključuje se putujućoj glumačkoj družini. Otpočinje period njegovih putovanja i početak kronične bolesti. U istom razdoblju napisao je i svoja prva djela, a uz financijsku podršku brata Vladimira s dvadeset godina istovremeno objavljuje dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada sebe proziva Kamov po starozavjetnom Kamu kojeg je otac Noe prokleo jer je gledao očevu golotinju. Ime Kamov simboliziralo je njegov literarni program. Djela su socijalnom satirom, sarkazmom, erotizmom i žestinom gnjeva protiv hinjenog morala, šokirala zagrebačku javnost, ali doživjela i negativnu Matoševu kritiku. Kamov nastavlja s putovanjima, a putopise s uspjehom objavljuje u novinama. U Barcelonu odlazi 1910. godine, gdje je ubrzo obolio i preminuo u bolnici za uboge i siromašne u kojoj je danas smještena Katalonska nacionalna knjižnica. Sahranjen je bez imena u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici. Njegov posljednji tekst članak Klin se klinom nabija objavljen je u zagrebačkom listu Pokret  na dan kada je preminuo. Ostao je zapamćen kao „najstrašniji hrvatski pjesnik“ i „vitez crne psovke“.

1907.
1900-1909