menu
SIMBOL MIRA, POKRETA I TITA

Sjećam se straha da nas nisu čuli i pokušaja da rekonstruiramo riječi koje smo izgovorili prije no su dva nepoznata čovjeka zakucali na vrata četverokrevetne sobe u Domu JNA Tivat. Strah nas je bio jer se u prostorije mornara i vojnika nije smjelo bez dozvole, pa smo se pitali kako su dvojica u trenirke odjevenih sredovječnih muškaraca, slobodno hodali objektom koji je vojni, čuvan i čiji su prostori dijelom bili zatvoreni posjetiteljima. Pokušali smo se prisjetiti posljednjih rečenica, jer su nam u sobu ušla dvojica „mlađih oficira“ s Galeba, kojeg smo mogli vidjeti u moru ispred Doma JNA u Titvu. Bilo je proljeće 1991., Jugoslavija se raspadala. U zapravo vrlo luksuznim prostorijama najmodernijeg Doma Armije izgrađenog u SFRJ, tik uz Remontni zavod „SA-KO“ (Sava Kovačević), vodio sam jednu od beskrajnih rasprava o politici s kolegom. Ja mornar, on u zelenoj uniformi. Ja iz Hrvatske, on iz Beograda. On nećak tada mi još malo poznatog vođe navijača „Crvene zvezde“, ali sam navijač „Partizana“. Ja sam navijao za „Dinamo“ i bio strašno ispolitiziran. Dvojica nepoznatih muškaraca govorila su „jugoslavenski“. Jedan je očito bio Makedonac, bili su zastavnici. Čuveni brod putovao je obalom i svako toliko razvozio mornare koji su u Puli završavali temeljnu obuku od sjevera Jadrana do Vojnopomorskog sektora Boka. Oni koji su dobili raspored za Bar, Kumbor ili Radoviće-Tivat, prošli su najgore, jer su izlazili posljednji, a ukrcavani su u utrobu staroga broda prvi. Značilo je to višesatno, neudobno putovanje.

Dolazak dvojice podoficira u prostor gdje nisu trebali biti, naše iznenađenje, završilo je zanimljivom ponudom. „Mi smo ušli u vašu kuću, možete vi obići našu“ - i tako smo nakon jednog ručka, trojica članova posade Doma JNA Tivat, obišli Titov brod. Najvažnije je bilo što smo mogli vidjeti i Titove prostorije, Jovankinu kupaonicu. Slično se dogodilo i s podmornicama, koje su godinama bile na remontu u „SA-KO“. Oficiri koji su se brinuli za ta plovila dolazili bi igrati bilijar u Dom, a nas su zato proveli podmornicom ili plovilom. Galeb iznutra šokirao me je. Ništa od glamura, ponajmanje u mornarskim prostorijama u dubini broda. Titove su prostorije bile konzervirane, nisu se koristile. Zapanjio me je brodski restoran, jedan za časnike, drugi za dočasnike. Brod jedva da je bio naoružan.

Ponekad su u restoran Doma dolazili najviši časnici s Galeba. Jednom zapovjednik Drnovšek, češće Dalmatinac Jurić, njegov zamjenik, koji je izvrsno pjevao. Nekoliko godina kasnije o kapetanu bojnog broda, Slovencu, povremeno se moglo čitati u Feral Tribuneu, jer je u Splitu istjeran iz stana, u vrijeme kada se stambeno pitanje u Hrvatskoj rješavalo drukčije no danas ili prije početka ratova u kojima je Jugoslavija nestala.

Petnaestak godina kasnije, vratio sam se u Boku. Remontni zavod je propao, sve je kupio kanadski milijunaš koji tamo planira otvoriti golemu marinu. Kupio je i nekadašnji Dom JNA, sada zatvoren, nekako manji no što mi je izgledao devedesetih, ali jednako kičast. Tivat je tako ostao bez jedine kino dvorane, bez sportskih terena. Galeb više nije bio u Boki. Nalazio se u riječkoj luci, ali ja sam uspio čuti nekoliko podataka o brodu od čovjeka koji je u Titovo vrijeme tamo bio oficir „bezbednosti“. Aco Milošević mi je ponešto ispričao i o admiralu Branku Mamuli. Tito je, čim bi ušao u dvoranu za objedovanje, još s vrata, Mamulu znao zapitati: „Admirale, što ti jede vojska?“, dovedeći ga u neugodnu situaciju, jer je on najčešće bio zainteresiran tek za važne stvari, ne i ljude, pa je i jednom prilikom grubo odbio pogledati jelovnik, kao nešto marginalno, efemerno. Sve što je pričano o Titu bilo je pozitivno. Kauč u Titovim kabinama upravo je on presvukao štofom za kaput kupljenim u Ljubljani. Govorio je kako su doveli struju do malog hladnjaka u kabini kako bi Tito mogao stalno imati hladnu lubenicu. Galeb je brod na kojem su mnogi koji su na njemu služili, vidjeli više svijeta no bi to ikada mogli u običnim životima. Neki, kao otac mog školskog kolege, na Galebu je naučio krojački zanat i postao krojač za čitav život. Galeb je očito bio poseban brod, plovilo koje me je pratilo i dok se nisam bavio Nesvrstanima ili Titovim putovanjima svijetom.

Prvi sam puta čuo da je Galeb bio brod koji je prevozio banane kad sam posjetio Brijune. Bili smo na ekskurziji u Puli, priča koju mi je ispričao Gašo, jedan od kolega iz susjednog razreda, činila mi se nevjerojatnom. Nisam to povjerovao, ali sam zapamtio. Galeb, brzi dizel motorni brod, pogonjen s dva Fiatova stroja, doista je naručila genovska kompanija Regia Azienda Monopoli Banane (RAMB) 1938. godine. Tada se zvao RAMB III. Vrlo brzo talijanska vojska pretvorila ga je u brod za prijevoz mesa u Libiju, prateću krstaricu. Upravo u Bengaziju 30. lipnja 1941. pogodio ga je torpedo britanske podmornice u provu. Nakon što je talijanski kapetan Giuseppe Aneti teret rasporedio potpalubljem, ploviti je ipak mogao, s krmom prema naprijed. Tako je vješti kapetan dogurao RAMB III do Sicilije, a odatle je otegljen do brodogradilišta San Marco u Trstu. Bio je to pravi pomorski poduhvat. U Trstu je dočekao kapitulaciju Italije, a Nijemci su ga pretvorili u minopolagač, preimenovali u Kiebitz. Potom je u studenom 1944. brod potopila saveznička avijacija. Nestao je u moru pred Rijekom, nakon što je uspio položiti tisuće mina u Kvarnerski zaljev. Splitski „Brodospas“ je 1947. i 1948. izvukao brod. U pulskom „Uljaniku“ je remontiran: svi su dijelovi i uređaji rastavljeni, kuhani u slatkoj vodi da se očisti sol i talozi. Unatoč havarijama, motori nikada nisu izdali. Brod je ponovo postao minopolagač. Imao je tračnice i dizalice, tek je ime, „M-11“ bilo novo. Istra je prestala biti talijanska, te je krajeve trebalo čuvati, M-11 mogao je položiti 400 mina tijekom jedne noći.

Nekoliko godina kasnije brod je pregrađen. Više nije prevozio municiju, pa mu je ugrađen balast od 400 tona težine. Produžene su obje palube, izgrađene kabine, učionice, spavaonice za pitomce, blagavaonice, ambulante, dvorane za razonodu, operacijska dvorana, mjesto za frizera, postolara, slastičara. Brod je postao školski, a zapravo je bio Titova jahta. Vrhovni je komandant prvi puta na palubu kročio 10. rujna 1952. Još 1963. kapetan Mate Jerković predložio je da se Titu izgradi bazen, ali je on to odbio. Posebne su bile tek kabine Maršala, od ptičjeg javora i Jovanke Broz, od bijelog javora. Dugačak 117 metara, širok 15.13 metara, s 5.7m gaza, 5377t deplasmana, mogao je postići brzinu od 17.6 čvorova. Posadu je činilo 120 mornara, od kojih se 45 brinulo o stroju. Motori su bili dva kao kuće velika stroja, svaki od 2500 konjskih snaga. Biti makinist broda i raditi pod temperaturom većom od 40 stupnjeva, bilo je osobito teško. Tako je 1961. zapovjedniku Garde, generalu Milanu Žeželju, Tito rekao kako je bio u „mašineriji“. „Bogami, dolje je mašinistima dosta vruće. Treba im davati dobru i vitaminsku hranu. Znaš da tamo imaju 48 do 50 stupnjeva!“ Posebnu brigu i zanimanje za „makiniste“ ističu svi: od generala, Dušana Milića, upravitelja stroja na brodu, do Dobrice Ćosića, koji je u „Piščevim zapisima (1951-1968)“ naveo kako: „Tito vrlo precizno osjeća rad brodskih motora i spreman je kladiti se da je mašinist promijenjen. Probudi ga mali kvar. Sluša ih kao sat. Vrlo je ponosan što pripada ljudima motora i mašina“ (Ćosić 2001:186). Galeb je bio naoružan s četiri topa „boforsa“ kalibra 40mm i dvije strojnice. Brod Galeb postao je poseban zbog novog vlasnika i politike koja je lansirana zahvaljujući putovanjima koje je Tito poduzeo ovim brodom.

Galeb je rijetko kada plovio sam. Trgovački brod „Lovćen“ obično je bio u pratnji sa zalihama namirnica. Čuvale su se tamo i životinje koje je Tito dobivao na poklon. Tijekom čuvenog putovanja 1961. to je bio i baby hipo. Nilski konj, težak doduše tek tonu, Titu je poklonio liberijski predsjednik William Tubman. Konjića je trebalo mazati ribljim uljem da ne izgori, a njegov je privremeni dom, do dolaska na Brijune, bio bazen od jelovih dasaka, cerade i tisuća litara vode. U Gvineji je na brod ukrcan i slon. Katkada su primljene životinje, kao jedna čimpanza, znale pobjeći, pa su ih mornari hvatali po brodu. Isto tako, veliki pokloni, poput putničkih automobila, röntgen aparata ili sanitetskih vozila, bili su utrobi broda, baš kao i Titov klimatizirani kadilak. Drugi su brodovi, razarači „Pula“, „Kotor“, „Split“ ili „Triglav“, bili zaštita. Mada se nije očekivalo da bi netko mogao izravno napasti predsjedničku ploveću rezidenciju, početkom šezdesetih, kada je rat u Alžiru kulminirao, a odnosi Jugoslavije i Francuske bili opasno zaoštreni, više je puta proglašavano borbeno stanje za posadu. Francuski ratni brodovi otvorili su topovsku paljbu na trgovački brod FNRJ „Srbija“ nedaleko Alžira, a odred vojnika Francuske republike ga je pretražio, o čemu je obaviješteno i Vijeće sigurnosti UN-a. Između brodova komuniciralo se čamcem, katkada posebnom korpom i užetom. Raketa bi s jednog broda ispalila konopac na Galeb, pa bi se u košari dostavljala i pošta. Galeb je „manje jeo, a dobro gurao“, govorio je o brodu Tito. Dok je razarač „Split“ gorivo morao točiti dva puta do Accre u Gani, Galebu to nije trebalo.

Ukupno je Tito na brodu tijekom 49 putovanja proveo 520 dana. Ručak je, pisao je u svojim dnevnicima šef Garde Milan Žeželj koji je Tita pratio na slavnom putovanju oko Afrike 1961., uvijek počinjao u 12.30, a večera u 19.30h. Nakon toga se gledao film. Ploviti debelim morem Galebom nije uvijek bilo lako. „Što je ovom moru? Odozgo mirno, a dolje uzburkano, ili je naš Galeb slabo opterećen, pa se ljulja kao kolijevka. Ne može se ni spavati normalno, pa se moram vezati kao u avionu. Ne mogu ni pisati. Moram biti spreman balansirati, pa i na to mislim. Još će biti ljepše ako nam ovi konobari saspu juhu po vratu…“, govorio je maršal Jugoslavije osmog dana putovanja oko Afrike 1961. godine (Adamović 2001:66-67).

Povijest svijeta spojila se s prošlosti ovoga broda, ali i svih koji su na brodu živjeli, radili i sve koje je brod ovako ili onako dotaknuo. Prvo veliko putovanje Galebom bio je Titov odlazak u Ujedinjeno Kraljevstvo 1953. godine. Bio je to prvi izlazak Josipa Broza na međunarodnu scenu nakon prekida sa Staljinom 1948., prvo Titovo putovanje na zapad. Tito je napustio Beograd, preko Zenice i Sarajeva, otputovao u Zeleniku u Bokokotorskom zaljevu. Odatle je Galebom otplovio do Londona, gdje je na prijestolje tek stupila Elizabeta II, a Winston Churchill bio je Titov domaćin. Bio je to važan put, pokazatelj kako Jugoslavija doista jest nešto drugo u odnosu na ostale socijalističke države. Bio je to još jedan stvaran pokazatelj da je Zapad spreman podržavati FNRJ koja iznutra može biti uređena po vlastitom nahođenju, ali sve dok nije saveznica Moskve, barem ne onakva kakve su to istočnoeuropske države, sloboda je velika. (Bekić 1988:464-465; Jakovina 2003:354-356).

Prvo povijesno putovanje Galeba i Tita u Treći svijet bilo je krajem 1954. i početkom 1955. godine. U indijske teritorijalne vode brod je ušao 17. prosinca 1954. Na putovanju u Burmu i Indiju, sve do povratka u Rijeku 11. veljače 1955., Tito se promijenio. Otkrio je svjetove koji do tada nisu ili su jedva postojali na njegovom duhovnom i političkom horizontu. Počeo je otkrivati civilizacije koje su imali zajedničkih interesa s Jugoslavijom. Doduše, politika koja je otvorila Jugoslaviju prema Trećem svijetu nije se rodila odmah, ali se od toga putovanja definirala. Mnogi su, pisali su svjedoci putovanja, bili protiv odlaska u Aziju, pod izlikom da je put skup, dugotrajan, opasan. Tito je tvrdio da „borba za mir i afirmaciju socijalizma nije skupa“. Flota koja je pratila Galeb bila je odobravana od građana koji su „svesni koliko on doprinosi pravednoj borbi naših naroda i progresivnih snaga“ (Ćosić 2001:201).

U prosincu 1955., nakon Dana Republike i 25. obljetnice dolaska cara Haile Selasija na prijestolje, Galeb i Tito otputovali su do Roga Afrike, Etiopije i Egipta. Etiopski car, Titov domaćin, bio je prvi šef države koji je Jugoslaviju posjetio nakon što je izbačena iz Kominforma i prekinula odnose sa Sovjetima. Tada mu je, osim svečanog dočeka u Beogradu i Zagrebu, na Brijunima, priređen svečani vojni doček, defile mornarice, a Galeb stavljen na raspolaganje za plovidbu od Splita do Krfa, uz pratnju admirala Bogdana Pecotića, generala Srećka Manole i Viktora Bubnja i veleposlanika Ljube Radovanovića. Sada je Tito u Adisu i ostalim dijelovima zemlje trebao provesti dva tjedna. U luku Asab u Eritreji Galeb je uplovio 12., a isplovio iz Masauia 25. prosinca. Dobri odnosi su pojačani, a splitski „Pomgrad“ je angažiran izgraditi lučka postrojenja u Asabu, posao vrijedan 10 milijuna dolara (Jakovina 2003:515-519; Tasić 2008:515).

Tri mjeseca putovalo se u Indoneziju i šest drugih azijskih i afričkih zemalja (Cejlon, Indiju, Burmu; Etiopiju, UAR, kako se tada zvao Egipat i Sirija, Sudan) od 23. prosinca 1958. do 1. siječnja 1959. godine. I to je putovanje bilo iscrpljujuće, dugo. Do Jakarte se plovilo 23 dana, pa je Veljko Mićunović Titu rekao kako je i samom Kristoforu Kolumbu trebalo manje do Amerike, ali „ova šala nije bila najbolje primljena“ (Mićunović 1984:20). Tita je tada predsjednik Sukarno nazvao „građaninom svijeta“, pridjevom koji je se uz njega trajno vezao.

Na najdužem putovanju u karijeri, u osam država Afrike, Tita i Galeb pratio je Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice. Kontraadmiral Ljubo Truta bio je glavni zapovjednik, Josip Grubelić, kapetan bojnog broda, načelnik štaba. Afrika je tek proživjela „svoju godinu“. Kako je i sam Tito kasnije rekao, posjeta nekim od zemalja možda nije bila „osobito poželjna“, ali jest bila korisna (Mandić 2005:29-61). Ulazak u Sredozemlje i povijesnu važnost putovanja oko Crnog kontinenta, od 14. veljače do 27. travnja 1961. opisao je Dobrica Ćosić. „Tamnomodra pučina s belim grivama … Tito započinje novu etapu: političku aktivnost na principima koegzistencije i opštečovečanskog progresa, usprotno nacionalnom i klasnom egoizmu. (…) Buržoazija i staljinisti su jedinstveni u stavu prema Titovoj politici. Ignorišu je i omalovažavaju kao megalomaniju. Tito veruje da problemi savremenog sveta ne mogu da se rešavaju silom i novcem, nego novim idejama i novim međudržavnim odnosima u kojima se izražava interes čitavog sveta, a ne samo velikih sila. U njegovoj politici nazirem novinu: ulogu malih među velikima. Tito je genijalno razumeo objektivne mogućnosti za takvu ulogu i svoju politiku u blokovskoj podeli sveta: jezičak na vagi. (…) Treba ukazivati čovečanstvu na istine i put koji ga vodi spasenju od rata, neminovnog u konfrontaciji vojnih blokova. Nema drugog puta. Samo angažovanjem za pobedu aktivne miroljubive koegzistencije može se svet spastiti katastrofe. Ako je to izlaz, a jeste, onda se ne smemo demoralisati malim rezultatima …. Jer, samo male vanblokovske zemlje mogu za mir da se bore. Samo one mogu da spreče rat. (…) Za mir, slobodu i pravdu, nema neuspešnih naroda i uzaludne borbe… “ (Ćosić 2001:79).

Putovanje je bilo po mnogo toga povijesno, a opet su sva putovanja i razgovori u svih osam država nalikovali jedni drugom. Većina čovječanstva bila je izvan blokova. Te zemlje nisu smjele pasivno gledati na svijet, čekati budućnost koju će im krojiti drugi. Puno toga, napose nakon dugih tjedana na moru, bilo je neugodno, na granici incidenta, što zbog sujeta i karaktera, ponekad i vrlo neobvezujuće shvaćenog protokola pojedinih država, posebno u Liberiji, Togu, pa i Gani. Pet država posjećivalo se prvi puta, tako da je priprema morala biti opsežna, a na brodu uvjeta nije bilo. Putovalo se točno pred kišno razdoblje, pa je vrijeme bilo otegotni faktor. Blažo Mandić, zadužen za tisak, smatra ih najtežima u cijeloj radnoj karijeri. Tito se žestoko sukobljavao s najbližim suradnicima. Posebno buran bio je sukob s Veljkom Mićunovićem, koji je Titu prigovorio da ne može govoriti u ime indijskog premijera Nehrua, koji se nije jasno suglasio da se pismo s prijedlogom za konferenciju Nesvrstanih, pošalje ostalim liderima. Izazvalo je to svađu, pojačanu dugom plovidbom, Diplomata i Maršala, ali i pokazalo kako je Indija, ma kako važna za Nesvrstane, bila otpočetka oprezna, katkada i ne osobito spremna biti prva (Jakovina 2011:31-87).

Neki su opet prigovarali „istočnjačko-dvorskim, bahato luksuznom, galepskom životu Tita i njegove supruge“, opisivali da protokol izgleda „španjolski“. Ono što je pratilo Tita izgledalo je dvorski, monarhistički, birokratski, a on je bio beskrupulozan u vlastoljublju, nespreman za socijalizam koji će biti demokratski, socijalan, pravedan, moralan (Ćosić 2001:214). To, doduše, ne odgovara opisima generala Žeželja, ostalih vojnika na brodu, Blaže Mandića, ali ih se ne smije odbaciti.

Konvoj brodova na put dug 72 dana krenuo je koji dan kako je u Kongu ubijen Patrice Lumumba. U Beogradu, Zagrebu, posvuda u Jugoslaviji, čak i gradićima kao Požega, održavani su protestni skupovi, demonstriralo se, a Kongoanci koji su bili u zemlji, govorili su učenicima o borbi za slobodu. Tijekom boravka u Tunisu, šezdeset dana od odlaska iz splitske luke, svijet je obišla vijest da je Jurij Gagarin postao prvi čovjek koji je lansiran u zemljinu atmosferu. Na samom kraju putovanja, na Galebu je čitana vijest o invaziji na Kubu, neuspješnom iskrcavanju u Zaljevu svinja. Sva ova zbivanja bila su katalizator; tijekom putovanja rođena je ideja o Pokretu nesvrstanih, koji je i lansiran s Galeba. Pripremni sastanak je bio u Kairu, ali prva konferencija u Beogradu u rujnu 1961.

Tito je Galebom putovao na konferenciju Nesvrstanih u Kairu 1964. godine. Došao je do Aleksandrije, pa vlakom do Kaira, očekujući kako će njegovi diplomati razriješiti krizu nastalu inzistiranjem kongoanskog premijera, legalnog doduše, ali i čovjeka odgovornog za ubojstvo Lumumbe 1961, Moisea Čombea da predstavlja svoju zemlju na skupu. Brodom se putovalo u Alžir i Egipat 1965. kada je more bilo toliko uzburkano, posada povraćala, da je boravak u Alžiru produžen mimo plana, jer se u Kario odlučilo zrakom. Prvi alžirski predsjednik Ahmed Ben Bella izabrao je Jugoslaviju za prvu europsku zemlju u koju je službeno posjetio. Dolazak pred alžirske obale sredinom travnja 1965. bio je impresivan zbog počasnog eskorta torpednih čamaca alžirske ratne mornarice koja je Galeb dočekala po ulasku u teritorijalne vode. Potom je more i nebo zamračeno dvadeset i jednim počasnim plotunom s kopna i broda. Na brod se uspeo ministar vanjskih poslova Abdelaziz Buteflika, od 1999. predsjednik Alžira. Razgovaralo se o vojnoj suradnji, vjerojatno vrlo oprezno o planovima da se Bandung II održi u Alžiru. Bila je to inicijativa koja bi Pokretu nesvrstanih, koji tek zaživio, inzistiranjem na konceptu okupljanja samo azijskih i afričkih, pa i latinoameričkih zemalja, oduzimala na jasnoći Titove, globalne, koncepcije. (Mandić 2005:182-185). Okupljanje afričkih i azijskih zemalja u Bandungu 1955. imalo je brojnih sličnosti s Pokretom nesvrstanih, ideje su bile slične, ali to nije bio isti pokret. Ovaj Titov imao je na umu cijeli svijet, ne samo nekadašnje kolonije, uvjetno rečeno, „nebijele“ zemlje. Alžir je uvijek bio pomalo radikalan, u natjecanju s Egiptom. Strahova zbog trikontinentalizma je bilo, ali nikada nisu prevladali.

Posljednje daleko putovanje Galebom s Maršalom bilo je 1966. u Egipat i Indiju. Ovoga se puta isplovilo iz Gruža početkom svibnja. Cilj je bio posjetiti Indiru Gandi, ali i podsjetiti se na susret Velike trojice nesvrstavanja, Tita, Nehrua i Nasera 1956. na Brijunima. Kontraadmiral Ivo Purišić je bio zapovjednik flote, koju su činili još razarači Kotor i Triglav. Male je poteškoće predstavljalo nisko prelijetanje američkih aviona, pa i nagla promjena kursa nosača zrakoplova koji je na nedozvoljeno malenoj razdaljini presjekao put jugoslavenskim brodovima. Tito je bio bijesan, promatrao je sve s palube. Na brodu je bio i Marko Nikezić, državni sekretar za vanjske poslove. Upućen je demarš, koji je rezultirao službenom isprikom Washingtona Beogradu. (Mandić 2005:227-236; Jakovina 2011: 56-60). Pokret nesvrstanih u drugoj je polovici šezdesetih ušao u krizu. Sastanak Velike trojice, koji nije bio osobito pripremljen, na kojem se razgovaralo o puno toga, trebao je pokazati svima da je jezgra i dalje živa, da su zainteresirani, no prilike se nisu razvijale u dobrom pravcu. Mnogi važni državnici su smijenjeni ili umrli, rat u Vijetnamu se zahuktavao, a onda je iduće, 1967., rat na Bliskom istoku i teški poraz Arapa sve zaustavio. Potom je došla intervencija zemalja Varšavskog ugovora (osim Rumunjske) u Čehoslovačkoj 1968., koja je dodatno vezala ruke svim zemljama koje su bile sklone ili ovisne o Sovjetima, pa je jugoslavenska diplomacija do 1970. uporno, ali na kraju uspješno, pokušavala ponovo oživjeti Pokret. Uspjeh više nije bio vezan za Galeb. Zračni je promet postao sve bolji i brži, više se nije letjelo dugo, državnički su se posjeti skratili, pa je i brod sve više postajao školski, jadranski ili, ako je već putovao daleko, ne više kao predsjednička ploveća rezidencija. Tito je i dalje na brodu primao goste, glumce, književnike i državnike, ali na kraće i drukčije.

Još samo jednom, Tijekom Pete konferencije Pokreta nesvrstanih u Šri Lanki, Tito je živio na Galebu, ali do Colomba je doputovao zrakom. Živjeti u hotelu činilo se manje udobno, pa je tražio da ga prebace na brod. Tamo je stanovao, tamo je na kraju putovanja organiziran veliki prijem za sve državnike prisutne u Colombu. Bio je to i poseban trenutak za Jovanku Broz. Kako je ostarjelog Tita trebalo sačuvati od vlage i vrućine, prva je dama na palubi dočekivali državnike, vodila ih do velikog, klimatiziranog, salona, gdje je bio Tito. Isto je činila u odlasku. Bio je to njezin zvjezdani trenutak kojega je odradila dobro, s lakoćom, sretna zbog važne uloge u državnom protokolu. (Matunović 2000:109-120). Ugostiti tolike strance nije uvijek bilo jednostavno. Ne samo zato što su neki iz pratnje državnika, kako je ispričao oficir sigurnosti Aleksandar Milošević, kao suvenir ponijeli srebrne noževe i vilice s jugoslavenskim državnim grbom, već i zbog opasnosti da se nekom servira ono što ne jede. Primjerice, jednom je prilikom panika nastala kada se shvatilo da vođa Palestinske oslobodilačke organizacije Jaser Arafat dolazi na brod. Narandže u hladnjacima bile su Jaffa, izraelske, pa je kapetan broda zapovjedio dvojica mornara da s cijele pošiljke tijekom noći izbrišu nepoćudna slova.

Galeb je nakon raspada Jugoslavija otplovio u Crnu Goru. Iz Arsenala u Tivtu odvučen je u brodogradilište u Bijeloj, gdje je ležao nekoliko godina. Izvršen je remont, ali se s broda dosta materijala izvlačilo. Poslije je brod prodan Grku Papanikoalu za 750.000 dolara, manje no je utrošeno na posljednji remont, kako bi se pretvorio u ekskluzivnu jahtu, hotel. Remont je trebalo obaviti u riječkom „Viktoru Lencu“. Neplaćanje računa grčkog brodovlasnika dovela je do sudske ovrhe i brod je kupio Grad Rijeka. Bilo bi doista izvrsno kada bi Galeb postao muzej, kada bi se brod obnovio jer propadanje i stanje u kakvom je sada, moglo bi ga ponovo odvući na dno Kvarnerskog zaljeva gdje se i nalazio prije no je započeo novi život jednog od najvažnijih plovila u modernoj svjetskoj povijesti. Muzej na Galebu bi mogao bi biti o Titu, možda o Hladnom ratu, o Nesvrstanima, koji su se velikim dijelom rađali na i oko čuvenog broda, ili, kao što je ovom izložbom sugerirano, o radikalnim umjetničkim praksama koje su obilježile vrijeme i prostor njegovog aktivnog radnog vijeka. Šanse za našu muzeologiju, historiografiju, turizam, regiju gdje se nalazi, pa i civilizacijski iskorak, dogodi li se nešto tako, nemjerljive su. Problem je samo što logično i dobro na našim prostorima rijetko kada vodi ljude koji donose odluke.


Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

LITERATURA

  1. ADAMOVIĆ, Miladin 2001. „Galeb“ mira i razdora. 72 dana oko Afrike. Najskuplje Titovo putovanje (Prema dnevniku, kazivanju i dokumentima generala Milana Žeželja, komandanta Titove garde i maršalovog ađutanta). Beograd:Autorsko izdanje.

  2. BEKIĆ, Darko 1988. Jugoslavija u Hladnom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955. Zagreb:Globus.

  3. BOGETIĆ, Dragan/ŽIVOTIĆ, Aleksandar 2010. Jugoslavija i arapsko-izraelski rat 1967. Beograd:Institut za savremenu istoriju.

  4. ČAVOŠKI, Jovan 2009. Jugoslavija I kinesko-indijski konflikt 1959-1962. Beograd:Institut za noviju istoriju Srbije.

  5. ĆOSIĆ, Dobrica 2001. Piščevi zapisi (1951-1968). Beograd:Filip Višnjić.

  6. JAKOVINA, Tvrtko 2003. Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945.-1955. Zagreb: Profil/Srednja Europa.

  7. JAKOVINA, Tvrtko 2011. Treća strana Hladnog rata. Zagreb:Fraktura.

  8. MANDIĆ, Blažo 2005. Tito u dijalogu sa svijetom. Novi Sad: Agencija „Mir“.

  9. MATUNOVIĆ, Aleksandar 2000. Enigma Broz. Ko ste Vi druže Predsedniče? Beograd:Autorsko izdanje.

  10. MIĆUNOVIĆ, Veljko 1984. Moskovske godine 1969/1971. Beograd: Jugoslovenska revija.

  11. SIMIĆ, Pero 2005. Svetac i magle. Tito i njegovo vreme u novim dokumentima Moskve i Beograda. Beograd:Službeni list SCG.

  12. TASIĆ, Dmitar, Otkrivanje afrike. Jugoslovensko-etiopski odnosi i počeci jugoslovenske afričke politike 1954-1955. U:Spoljna politika Jugoslavije 1950-1961, Zbornik radova. Beograd 2008, Institut za noviju istoriju Srbije, 513-524.

  13. ŽIVOTIĆ, Aleksandar 2008. Jugoslavija i Suecka kriza 1956-1957. Beograd:Institut za noviju istoriju Srbije.