Što se, zapravo, krije pod ovim neobičnim nazivom Bosch+Bosch? To je grupa mladih autora osnovana u Subotici 1969. godine; osnivač je Slavko Matković. Među prvim članovima bili su Bálint Szombathy i László Szalma. 1971. grupi je pristupio László Kerekes, 1973. uključuju se Attila Csernik i Katalin Ladik, te najzad 1975. pristupa joj i Ante Vukov. U toku trajanja rada grupe, kao što to često u sličnim slučajevima biva, dolazilo je do osipanja njenog sastava. [...] Godine 1976. grupa je prestala postojati, no njezini najagilniji predstavnici Slavko Matković, Balint Szombathy i Katalin Ladik nastavili su do danas s intenzivnom radnom i izlagačkom aktivnošću.

Kao i za ostale grupe iz početne etape nove umjetničke prakse u Jugoslaviji, tako je i za Bosch+Bosch karakteristična krajnja heterogenost izražajnih opredjeljenja: gotovo da nema tada aktualnog postupka – u rasponu od intervencija u gradskoj i prirodnoj okolini do rada s tijelom umetnika, od vizualne poezije do stripa, od upotrebe fotografije i filma do izdavanja unikatnih autorskih publikacija – koji u djelatnosti pripadnika ove grupe nije primjenjivan. Szombathy točno uočava da se aktivnost grupe, zapravo, kreće u širokom području tema koje podpadaju pod termin dematerijalizacije umjetničkog predmeta, u smislu kako se to podrazumijeva u europskoj umjetnosti druge polovice šezdesetih godina (Arte povera i drugi fenomeni) koji se zasnivaju na korištenju „siromašnih“ materijala), dok nedostaju – što je uostalom i posve razumljivo – primjeri vezivanja za anglo-američki model čiste epistemiološke linije konceptualne umjetnosti (Kosuth, Art & Language i sl). Osnovni razlog tome jest okolnost da su radne motivacije pripadnika grupe redovno imale "vitalistički", a ne analitički karakter: nije se dakle, postavljalo pitanje analize sâmog jezika umjetnosti, nego je dominiralo uvjerenje da je umjetnost područje neposrednog samopotvrđivanja, u duhu tih godina vrlo raširene teze o poistovjećenju pojmova umjetnost-život. To najbolje potvrđuje teoretičar grupe Szombathy kada tvrdi da je u grupi "prevladavao nazor koji život izjednačava sa umjetnošću", što se manifestira tako da se različitim pojavama iz svakidašnje okoline pridavao mogući umjetnički potekst, u duhu poznate ideje Mukařovskog po kome "umjetnost nije zatvorena sfera, pa stoga ne postoji čvrsto određena granica koja bi umjetnost odvajala od onoga što je izvan nje". U prihvaćanju i pridržavanju ovog uvjerenja nalaze se razlozi brzog početnog odvijanja djelatnosti grupe između 1970. - 73., no ujedno tu su i razlozi  isto tako brzog iscrpljivanja niza zamisli, što je i rezultiralo time da su pojedini manje sigurni pripadnici grupe poslije nekoliko pokušaja uskoro napustili ovo područje očitovanja.

Autori koji su davali osnovni ton aktivnosti Grupe Bosch+Bosch jesu Slavko Matković i Bálint Szombathy. Obojica počinju tako što u vlastitoj životnoj okolini uočavaju i biraju određena stanja i pojave za koje pretpostavljaju da im se sâmim činom prisvajanja i podešavanja od strane umjetnika može pripisati atribut umjetničkog zbivanja. Tako Matković 1970. radi prve "vizualne eseje" od tekstualnih i slikovnih elemenata, iduće godine prelazi na upotrebu konkretnih materijala (stiropora, vune i sl.) od kojih gradi situacije u duhu siromašne umjetnosti, a istodobno vrši intervencije u prirodnom ambijentu, u duhu Land arta. Od 1973. započinje sa bilježenjem zamisli kojima više nije potrebna nikakva naknadna materijalizacija i ovaj put ga odvodi do uvjerenja po kojemu se rad umjetnika više ne mora manifestirati vidljivim djelom. Dovoljno je, po njemu, misliti na umjetnost i o umjetnosti da bi mogao javno izreći ono čime se smatra – "Ja sam umjetnik", kako to on izjavljuje u jednom radu-oglasu objavljenom u dnevnom tisku.

Poslije ovog radikalnog zahvata, Matković se pretežno počinje baviti stripom u njegovom antiliterarnom i antinarativnom statusu, vrši analizu jezika stripa kao svojevrsne apstraktne vizualne i znakovne strukture. Szombathy također polazi od registriranja situacija zatečenih u ambijentu, a zatim sâm izaziva takve situacije koje dokumentira posredstvom medija fotografije (Bauhaus, Lenin in Budapest, 1972). Ispituje odnose različitih perceptivanih reakcija, a način tog ispitivanja vizualizira u konfiguracijama linija koje dobija tako što gledajući na TV ekranu prijenos nogometne utakmice crta na listu papira putanju lopte u toku svih 90 minuta trajanja igre. (Fudbalogram, 1970). Kao i Matković, bavi se poništavanjem diskurzivnog karaktera teksta i izdvaja njegove samostalne vizualne i znakovne komponente (Nontextualité, 1971). Radi intervencije u prirodi, a potom koristi postojeće fotografije arheoloških iskopavanja koja ga podsjećaju na radove Land arta i time provocira pitanje sličnosti i razlika između intervencija umjetnika i intervencija izvršenih u druge svrhe i namjene. Zainteresiravši se za strukturalističke postavke Rolanda Barthesa o fotografiji počinje razmišljati o odnosu predodžbe i znaka, što ga uvodi u ciklus kojega će nazvati Vizualna semiologija urbane sredine, 1973. Za sve vrijeme aktivnosti grupe primjenjuje umjetničku komunikaciju putem pošte (Mail art), a kasnije se bavi i izdavanjem unikatnih autorskih knjiga i publikacija (Knjiga=Knjiga, 1978).

Intenzitet rada ostalih članova grupe bio je manji zbog toga što su neki od njih, poslije početnih ispoljavanja, napustili umjetničku praksu, dok su se drugi grupi pak priključili u zadnjim godinama njene prorijeđene aktivnosti. Između 1970. - 73. određene doprinose dali su László Szalma s radovima u duhu vizualne poezije koju pravi od neiskorištenih tipografskih znakova i László Kerekes s radovima u duhu Land arta i intervencija u prirodnoj okolini, dok u završnoj fazi djelatnosti grupe poslije 1973. nove impulse donose Attila Csernik s radovima u duhu predmetne (tjelesne) poezije i posebno Katalin Ladik s performansima u kojima koristi svoj zaista iznimni glasovni potencijal stvarajući jednu vrstu foničke poezije (1976. izdaje ploču Phonopoetica).

[...] Simptomatično je da je grupa osnovana i da je djelovala u Subotici, dakle izvan „vodećih središta“, no to njene pripadnike nije omelo da budu u toku s najaktualnijim umjetničkim zbivanjima, da detaljno upoznaju narav tih zbivanja, te da se uporedno s vlastitom praksom bave i teorijskim zasnivanjem i tumačenjem te prakse (prilozi Matkovića o konceptualnoj umjetnosti i novom stripu, te Szombathya o fotografiji, vizuelnoj poeziji i umjetničkoj komunikaciji putem pošte). [...]

 ^{Ješa Denegri, Retrospektiva Grupe Bosch+Bosch, Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd, novembar-decembar 1980., Oko, 228, Zagreb, 11-25. XII 1980.}