(Sošice, Jastrebarsko, 1895. – Kačarevo kod Pančeva, 1971.). Potpisi, pseudonimi i šifre: Ljubomir Petrov-Micić Lj., Mć, Ljubomir P. Micić, Lj. P. Micić Glinski, Ljutica Glinski, Lj. Micić, Lj. M., L. M., Zenitista, Petar Tintor, Ljubomir Mitzitsch, Lioubomir Mitzitch, L. Mitsitch. Micićevi roditelji potječu iz Banije. Otac Petar, kraljevski lugar, podrijetlom iz Majskog Trtnika, i majka Marija, rođena Stojić, podrijetlom iz Majskih Poljana. Osnovnu školu pohađao je u Glini i tu je prvi put doživio kino, cirkus, putujuće kazalište i prvu željeznicu u Baniji, što je snažno obilježilo njegovo kasnije stvaralaštvo. Od rane mladosti pokazuje interes za umjetnost, posebno za kazalište, dramu i glumu. U obiteljskoj kući, od majke, „koja je znala naizust možda cijelu "'Pevaniju' i mnoge pesme Brankove", učio je poeziju, kao dijete često je i rado recitirao, a u studentskim danima napisao je  dramu Na obali života, koju je kasnije spalio. S recitatorskim nastupima nastavio je i kasnije, kao srednjoškolac u Karlovcu, u Omladinskom udruženju Polet.

  U Zagrebu, gdje nastavlja školovanje, osniva (1913./14.), kao sekretar Srpskoga srednjoškolskog udruženja (SSU), kazalište koje je izvodilo predstave u dvorani Srpskog sokola (Bogovićeva ulica 7); bio je tada upravnik, dramaturg, redatelj, scenograf, glumac i „sve ostalo”. Na repertoaru su bili komadi B. Nušića, K. Trifkovića i drugih. Maturira u Zagrebu (1914.); četiri godine kasnije završava studij filozofije na Filozofskom fakultetu u istom gradu. U studentskim danima on je vojnik, tijekom Prvoga svjetskog rata, a kasnije i glumac. Mobiliziran je ujesen 1915.; pohađao je Školu rezervnih oficira u Rijeci (1916.), završio tečaj za višeg bolničara; upućen je na frontu u Galiciju. Do fronte putuje vlakom, preko Karpata, i pješke; suočen je s prizorima ratnih strahota. Od mučnog i opasnog života vojnika – prijetila mu je opasnost da bude streljan – spasio se imitirajući ludilo. Dopremljen je u Zagreb i zatočen u vojnu bolnicu (bivši samostan) u Samoboru (1916./17.).

   U Samoboru je sreo pisca Peciju Petrovića čijim je posredstvom bio angažiran u Osječkom pozorištu (od rujna 1917. do siječnja 1918). Iako je nastupao u raznim ulogama i, prema napisima u nekim listovima, bio dobro prihvaćen, napušta Pozorište zbog neslaganja s tadašnjim ravnateljem Nadvornikom. Glumio je u: Hasanaginici M. Ogrizovića (igrao Imotskog Kadiju); Gospođi  X A. Bissona; Nebeskoj kugli G. A. de Caillaveta; R. de Flersa i E. Reya; Žabici G. Zapolske; Glupom Jakovu T. Rittnera; Faunu E. Knoblaucha. Na poleđini fotografije s Micićevim likom nalazi se njegov zapis od 27. prosinca 1917.: „Bratu Branku, za sjećanje na godinu u kojoj smo obojica pošli trnovitim stazama umjetničkog glumačkog djelovanja. Možda će nas ovo polje više zbližiti!?“

  Iz iste godine potječe i nesignirani, po svoj prilici nedovršeni portret Ljubomira Micića (sada u Narodnom muzeju, Beograd), rad Milivoja Uzelca; ovo se može zaključiti po Anuškinom pismu Miciću, pisanog 20. svibnja 1920. U pismu ona govori o „hamletovskom portretu s tamburom-bugarijom“, što znači: „žice zvukova tužnih“. Njegove druge portrete radio je Mihailo S. Petrov u beogradskoj fazi zenitizma. Micić nastavlja kazališnu karijeru s Pecijom Petrovićem u Samoboru; s njim planira osnovati stalno srpsko kazalište u Dubrovniku ili u Splitu.

   U proljeće 1918. prisustvuje – prema Anuškino dopisivanju i Micićevoj tvrdnji – „velikom istorijskom zboru slovenskih naroda“ u Pragu. Tijekom te godine je, kako sam kaže (Zenit, br. 41, 1926), „prvi nosio zastavu ‘oslobođenja’ u jednoj prečanskoj varoši“, „puškom branio ‘nov red i poredak’“, „privodio pukove na prisegu“ Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba. Kao „svršeni filozof“ Zagrebačkog sveučilišta postao je njegov povjerenik za kotare Glina i Petrinja (30. listopada  1918., prema dokumentu izdanom u Zagrebu). Svoje pjesme, zapise o kazalištu, književnosti i likovnoj umjetnosti objavljivao je od 1918. godine u časopisima i novinama „Izložba” (Vršac), „Ilustrovane novosti”, „Savremenik”, „Riječ Srba–Hrvata–Slovenaca”, „Omladina”, „Književni jug”, „Novosti”, „Jugoslavenska njiva”, „Agramer Tagblatt”, „Dom i svijet”, „Nova Evropa”, „Kritika”, „Jutarnji list” (sve u Zagrebu), „Zvono” (Sarajevo), „Maska” (Ljubljana).

  Tijekom 1919. dobio je status novinara-suradnika u zagrebačkome političkom dnevniku „Novosti”, (tu širi ekspresionizam i pribavlja mu pristalice, prema Iliji Jakovljeviću); istodobno objavljuje prvu zbirku pjesama Ritmi mojih slutnja, kojom izaziva pozornost M. Crnjanskog, s obzirom na inovativnost stiha, kratkoću pjesničke forme, mada patriotski aspekt u njima Crnjanski odbacuje. Ubrzo potom slijedi druga zbirka Spas duše (1920.), koja je – prema predgovoru Tina Ujevića – svojevrsna mješavina „misticizma i čulnosti“. Obje pjesničke knjige ilustrirane su crtežima Anke Krizmanić. Iste godine slijedi ekspresionistička dramska poema Istočni grijeh – Misterij za bezbožne ljude čiste savijesti (naslovni list i vinjete izradio Vilko Gecan; dva izdanja), prožeta filozofskim smislom, bliska lirskoj drami simbolizma.

   Micićeva poezija ulazi, u originalu i u prijevodu, u reprezentativni izbor moderne hrvatske, južnoslavenske (na njemačkom) i jugoslavenske lirike (u antologiji Vers libres, koju je priredila i na francuski prevela Ani Sela, pseudonim Ana Cella Zagreb 1920.). Uz Micića, u antologiji su zastupljeni: M. Crnjanski, M. Krleža, G. Krklec, A. B. Šimić. Osim toga, Nikola Polić Kamov ističe Micića kao pjesnika koji, zajedno sa A. B. Šimićem, M. Krležom i A. Cesarcem, njeguje slobodni stih. Prema nekima, Micić je prvi u Zagrebu istupio s idejom osuvremenjivanja načina čitanja i predstavljanja moderne poezije.

   Radikalni preokret u Micićevom radu i stvaralaštvu nastupa u veljači 1921., u vrijeme kada pokreće „Zenit” – internacionalnu reviju za umjetnost i kulturu. Javlja se s različitim podnaslovima, formatom, ritmom i mjestom izlaženja (Zagreb, Beograd; zagrebačka faza časopisa završava se 24., svibanjskim  brojem, izdanim 1923. godine, kada Micić zbog jednog politički provokativnog članka o Stjepanu Radiću i hrvatskoj kulturi, prenosi redakciju u Beograd). „Zenit” se održao do prosinca 1926. (objavljena ukupno 43 broja). Micić je bio u bliskim vezama sa srpskim, hrvatskim i slovenskim piscima i umjetnicima, i s istaknutim predstavnicima kulture Istoka i Zapada. Njegove antitradicionalne programske koncepcije i umjetnička praksa (ideja o balkanizaciji Europe, propasti Zapada, Barbarogeniju, Balkanu kao šestom kontinentu i dr.) uključivale su i niz novina na područu likovne umjetnosti, opreme i tipografije časopisa.

   Pokrenuo je Biblioteku Zenit (1921.), osnovao Galeriju djela domaćih i inozemnih  modernih i avangardnih umjetnika (1922.), bavio se propagandnim radom, priredio Međunarodnu izložbu nove umjetnosti (1924.), sudjelovao u ogranku jugoslavenskog zenitizma na izložbi Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi (1926.), održao nekoliko predavanja i zenitističkih večeri; sa svim tim aktivnostima uključio je “Zenit” u red ostalih radikalno orijentiranih glasila tadašnje Europe. U svojim djelima, objavljenim u Biblioteci Zenit, Micić se izjašnjavao i, u pravilu, stvarao programski, i to u žanru manifesta (Manifest zenitizma, 1921.); razrađivao je formalne i tematske aspekte zenitizma u poeziji (Aeroplan bez motora, 1925.; Antievropa, 1926.), i na originalan i eksperimentalan način ogledao se u poližanrovskim vidovima stvaralaštva (Stotinu vam bogova, djelo poznatije pod nazivom Kola za spasavanje – naziv koji je Micić dao nakon zabrane i cenzure 1922.).

  Istoga programskog usmjerenja je i Micićev album Arhipenko – Nova plastika – monografija o poznatom kiparu (1923.), budući da projektira ideju o zenitističkoj skulpturi. Micićeva koncepcija o pragmatičnoj misiji časopisa podrazumijevala je javne nastupe, propagandu i demonstracije. Organizirao je zenitističke večernje, koje su davale presijek rada grupe (Zagreb, Beograd) i propagandni put u München i Berlin tijekom srpnja i kolovoza  1922. Tražio je da mu se odobri studijski boravak u inozemstvu, pa je zbog toga  premješten, sa službom, u Mitrovicu, no kako je odbio prihvatiti novo radno mjesto, otpušten je iz Kr. Muške učiteljske škole u Zagrebu 25. lipnja 1922., na osnovi rješenja Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju aktom br. 22. 413. O tome ga obavještava Ravnateljstvo te škole pismom (od 1. srpnja 1922., br. 387).

  U Berlinu, zajedno sa suprugom Anuškom, sreće urednike nekih književno-umjetničkih časopisa (H. Waldena, I. Ehrenburga i Ela Lissitzkog, koji će urediti Ruski svezak – Zenit, br. 17–18, 1922.), umjetnike, pisce i pjesnike (A. C. Willink, F. R. Behrens); ulazi u filmske krugove (A. Nielsen, C. Veidt), prisustvuje izvođenju kazališnih predstava i zatvorenim projekcijama filmova u filmskom studiju. S bratom Brankom Ve Poljanskim organizirao je demonstracije, politički i kulturno obojene, protiv indijskog pjesnika i filozofa Rabindranatha Tagorea prilikom njegove posjete Beogradu (prosinca 1926.).

  Jedini povod da policija zabrani časopis bio je članak „Zenitizam kroz prizmu marksizma“, autora dr. M. Rasinova, objavljen u posljednjem broju „Zenita” (br. 43, 1926.). Nakon toga, Žalbeni sud podigao je optužbu protiv urednika Micića zbog navodnog širenja komunističke propagande i posrednog poziva građanima da silom, putem revolucije, mijenjaju društveni poredak, po ugledu na Rusku revoluciju. Ove političke optužbe prisilile su Micića da u noći između 15. i 16. prosinca 1926. napusti Beograd i preko Zagreba i Sušaka pobjegne u Rijeku, gde je 17. prosinca bio uhapšen. U zatvoru je ostao do 23. prosinca, a zatim je, uz posredovanje T. F. Marinettija, krenuo za Pariz 14. siječnja 1927.

  U očekivanju dozvole da napusti Rijeku, boravio je u Opatiji kod Vjere Biller, gdje je sreo L. Pirandella i prvu glumicu njegovog kazališta u Rimu. Od 6. do 9. siječnja 1927. posjetila ga je supruga Anuška; ona je vjerojatno sa sobom donijela brojna umjetnička djela koja je Micić prenio u Francusku, u zemlju u kojoj počinje razdoblje njegovoga devetogodišnjeg života u izgnanstvu (1927. – 1936.).

  Prema Micićevim autobiografskim bilješkama, na pariškoj stanici ga je 15. siječnja dočekao I. Goll, bivši suradnik “Zenita”. U Parizu je odsjeo najprije u hotelu Cèdre, a zatim se nastanio u Meudon (Villa Zenit, Rue des Jardies 14, kasnije Rue des Galons 65). Nastavio je svoj književni rad objavljujući, na francuskom jeziku, uglavnom autobiografske romane s filozofskim i povijesnim implikacijama, ili djela koja u romanesknom obliku dalje razvijaju zenitističke ideje i lik Barbarogenija, glavnog nositelja tih ideja: Hardi! A la Barbarie. Paroles zénitistes d’un barbare européen (1928.; knjigu ilustrira njegov brat B. Ve Poljanski; originali su sačuvani u Micićevoj ostavštini), zatim Zéniton, L’Amant de Fata Morgana (1930.), Les Chevaliers de Montparnasse (1932.), Etre ou ne pas être i Après Saraïevo – Expédition punitive (1933.), Rien sans Amour (1935.) i Barbarogénie le Décivilisateur (1938.).

  Ubrzo po dolasku u Pariz, Micić uspostavlja vezu s predstavnicima slovenske avangarde, Avgustom Černigojem, vođom Grupe konstruktivista, i Ferdom Delakom, glavnim nositeljem novih kazališnih tendencija u Sloveniji. Tako Micić u Parizu, na poziv Ferda Delaka, uređuje i zastupa „Tank, revue internationale active" (1927. – 1928.). Tijekom pariškog boravka, Micić je nastojao otvoriti umjetničku galeriju. U pariškoj sredini družio se s umjetnicima, piscima, urednicima časopisa (Emile Malespine, C. Arnauld, M. Seuphor, S. Charchoune, I. i K. Goll, P. Dermee, A. Adamov, H. Barbusse, T. Tzara i dr.). Tijekom boravka u Parizu, Micić je nastojao obnoviti časopisa „Zenit” (izdao je plakat-letak Zenit en Emigration).

  U Beograd se vraća 1936. Godine 1940., 25. svibnja, objavljuje Manifest srbijanstva u svojem autorskom književno-političkom časopisu „Srbijanstvo” (bio urednik i direktor; redakcija se nalazila u Njegoševoj ulici br. 69; na toj adresi Micić je, sa suprugom Anuškom, živio do preseljenja u Ul. Prote Mateje 18). Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, i kasnije, nije sudjelovao u književnom i umjetničkom životu i njegova avangardna aktivnost pala je u zaborav. Nakon rata kontaktirao je s veoma malim krugom ljudi u zemlji, ali je zato vodio živu korespondenciju s inozemstvom: na mnoge adrese slao je svoje „bibliofilska izdanja”, kucane na pisačoj mašini u desetak primjeraka, na tankom papiru u boji, s konstruktivističko-zenitističkom opremom ručne izrade (pečati, linije, boja, fotografije, isječci iz tiska, reklame s proizvoda i sl.; pojedini od tih elemenata već su korišteni u zenitizmu). U ovim svescima evocirao je herojsku prošlost časopisa, pokreta i svoju osobno, ugled i uspjeh koji je „Zenit” imao u inozemstvu, a nepriznavanje u zemlji. Pisao je o Srbima i Hrvatima, zauzimao se za ćirilicu, raspravljao o pojedinim problemima svakidašnjice. U antologiji Odes à Paris (éd. de la Revue moderne, Pariz, 1962.) objavljena je njegova poema Requiem pour Anouchka – Gloire à Paris (str. 146–147).

  Umro je u staračkom domu u Kačrevu 14. lipnja 1971. s  dijagnozom – upala pluća. Sahranjen je pokraj supruge Anuške, na Novom groblju u Beogradu, o trošku dvojice mlađih prijatelja koji su brinuli o njemu i s njim proveli posljednje sate. Interes za Micića obnovljen je šezdesetih godina i kretao se uzlaznom linijom s novim valom istraživanja europske avangarde dvadesetih godina. Od tada je objavljen niz knjiga, studija i tekstova, priređeno više izložbi, napravljeno nekoliko filmova i televizijskih emisija. U njima se postupno slagala slika o značenju i vrijednosti Micića kao književnika, kritičara, urednika časopisa i knjiga, kao tvorca, animatora i propagatora radikalno novih književnih i umjetničkih tendencija. Njegovo stvaranje je i danas poticajno mlađim generacijama.

V. Golubović – I. Subotić