menu
Tužni zbore!
rukopis govora održanog na zatvaranju izložbe Julija Knifera u Studiju G
1962.
dimenzije & količina
295 x 212 mm / 4 kom.
tehnika
olovka, papir

[PRIJEPIS]
Tužni zbore!
Dozvolite mi da prilikom zatvaranja ove izložbe izgovorim nekoliko riječi pod općim nazivom
"U pohvalu Julija Knifera"
Prateći razvojni put Julija Knifera od bifea do bifea, od akademskih dana do Pariza i do Studija G. uvijek sam se nanovo uvjeravao u jedinstvenost i neponovljivost njegove pojave. Ovdje ne mislim na Kniferovu slikarsku pojavu, jer se ne osjećam doraslim govoriti o njegovom slikarstvu; smatram da njegovo slikarstvo govori vlastitim jezikom onima koji ga vole i razumiju. Mislim na kompletni format Julija Knifera, čovjeka, slikara, autodidakta, profesora, ljubavnika, pijanice, sveca, nogometaša, nečlana Uluha i nečlana nogometnog kluba Dinamo.
Dozvolite da ovdje evociram jednu zajedničku uspomenu, koja me veže s autorom, a koja treba da osvijetli samo jednu od njegovih brojnih kvaliteta. Bilo je to jednog sunčanog dana u našem gradu. Šetali smo ulicama lagano i bez cilja, kad mi se iznenada otkrio, još i danas neobjašnjiv, Kniferov smisao za lijepo. Bilo je to toliko jednostavno i toliko frapantno istovremeno, da je ostalo nezaboravno. Zastali smo slučajno pod jednim krojačkim izlogom. Krojač je izložio novo sašiveni proljetni kaput, "balon mantl", u modernoj tamnoj boji. Autor ove izložbe je zastao, zapravo smo obojica zastali, pogledao kaput dugim pogledom i izjavio: Kako je lijep…!
Molim prisutne, da obrate najveću pažnju na ovaj na oko neznatan događaj.
Povodom ove izložbe neki kritičari su oštroumno zapazili na ovim slikama autorov smisao za humor, a drugi za umor. Usuđujem se skromno dodati im ovdje i njegov smisao za lijepo odijevanje.
Malo je ljudi koji znaju šetati. Julija Knifera poznam kao velikog i jedinstvenog šetača. Za njega se usuđujem ustvrditi da je posvudašnji, jer gotovo je nemoguće hodajući ovim našim ulicama ne sresti ga. Uvijek i svagdje. I možda nije bespredmetno ovu činjenicu direktno povezati sa temom meandra koje Knifer opsedantno i uporno razrađuje na svojim platnima kao neku ukletu i beznadnu šetnju bez početka i kraja, bez nade na završetak i bez ikakve iluzije o drugoj obali do koje bi se ipak moglo stići – pod pravim kutom – bez obmane i uljepšavanja – crno, bijelo.
Autor teorije duhovnog preobražaja koji se temelji na postotku alkohola u krvi i postepeno dijalektički prelazi u negaciju tog istog alkohola (nakon otrežnjenja) poznat je i na drugim područjima istraživanja ljudskoga duha.
Njegova kvantna teorija temelji se na činjenici da je jedan kvadratni metar Dinamovog stadiona u Maksimiru, u smislu teorije relativiteta, beskrajno važniji od cijele Akademije likovnih umjetnosti – na primjer (samo na primjer, ne treba shvatiti doslovno).
Međutim životno djelo Julija Knifera pretstavlja njegova već dosta poznata teorija zahvalnosti. Teško mi je ovdje interpretirati ovu možda najvažniju od svih njegovih teorija. Teško, zbog iznenadnog ganuća, koje me obuzima dok mislim na duboko humane osnove jedinstvenog pogleda na svijet.
Duhovni brat Alen Rob Grillea, po istovjetnosti duhovne konstitucije intimni prijatelj Đeka Keruaka, čovjek, kome je vrhunski životni ideal Iv Montan i Dražan Jerković – Julije Knifer osjeća duboku, nezaustavljivu i trajnu zahvalnost prema svima i prema svakome. Zahvalnost što se rodio, što je bio bolestan, što je član Likuma, što može gledati nogomet, što mu neotkupljuju slike, što ga ne sprečavaju da šeće ulicama, što nije oženjen, ili što će možda biti oženjen, što može sjediti na stolcu, što smije nositi cipele, što smije spavati horizontalno itd. itd.
Vrhunac njegove zahvalnosti bez sumnje pretstavlja vraćanje vlastitog identiteta nadležnima. Zaista mi je gotovo nemoguće o tome govoriti… uvijek me nanovo uzbuđuje do suza… ovaj jedinstveni gest. – Ali postoji pisani dokumenat samog autora adresiran Jugosl. Akad. znanosti i umjetnosti.
Moje poznanstvo sa autorom potječe još sa studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, iz tog predškolskog doba ljubavi za umjetnost i prostituciju. I ja bih mogao ovdje govoriti o našem zajedničkom  djetinjstvu (koje sada ima blizu četrdeset godina), još malo blijedom i izbodenom od ospica i difterije – ali, eto, i ono je, obuhvaćeno ovim velikodušnim aktom zahvalnosti, vraćeno nadležnim Akademicima.
Julije Knifer, veliki lutalica i autodidakt, svjetski putnik, čija su lutanja ispisala nebrojene meandre po europskim metropolama, blagonaklono mi je dozvolio da vam ovdje pročitam svoje skromne pjesme, koje, vjerujem, izražavaju sličan odnos prema životu i njegov i moj, a ovdje se prvi i posljednji put prikazuju javnosti. Posvećene su Juliju Kniferu.
Na kraju zamoljen sam od autora ove izložbe da objasnim prisutnima, da je Julije Knifer umro. On je doduše još uvijek među nama, ali – on je umro. Svaki novi dan koji doživi, svako jutro, svaki novi susret sa svojom rukom ili nogom, ili sa nama ostalima – smatra potpuno darovanim, nepripadajućim njemu, prima kao apsolutan poklon uz bezgraničnu zahvalnost.
(Mislim da nedvojbeno dijelim mišljenje autora ako ova razmatranja završim sa jednom njegovom značajnom rečenicom, koja sadrži sukus čitavog njegovog gledanja na svijet, i čitavog ovog izlaganja, i koja ne treba da zbuni prisutne: U pičku materinu!)
Neka u vidu te iste zahvalnosti bude primljena i ova izložba koju sam slobodan proglasiti zatvorenom.
(Slobodan sam ovu izložbu proglasiti zatvorenom.)
Molim prisutne za minutu šutnje.