BORIS BUĆAN

PETAR DABAC

SLOBODAN BRACO DIMITRIJEVIĆ

SANJA IVEKOVIĆ

JAGODA KALOPER

IVO KOŽARIĆ

DALIBOR MARTINIS

ENES MIDŽIĆ

NADA OREL

GORANTRBULJAK

GORKI ŽUVELA

Kad smo na početku ljeta 1973. u Galeriji Studenskog centra u Zagrebu postavili prvu izložbu “Xeroxa” u Jugoslaviji, u predgovoru kataloga dao sam vrlo precizno do znanja kako “nam nije do toga da ponovo aktualiziramo diskusiju o odnosima između umjetnosti i tehnike”, te da cijelu izložbu smatramo otvaranjem “jedne mogućnosti više koja se umjetniku pruža u njegovu radu”. Ovakvo koncipirana izložba, dakle, nije išla za tim da u svijet umjetnosti inaugurira jednu novu tehniku, pa da o toj novoj tehnici — kao što je bio slučaj s kompjuterima — pokrene beskrajne diskusije na razini semperovske filozofije umjetnosti. Citirat ćemo ovdje odmah na početku jednostavno pismo što smo ga primili za izložbu “Xerox” koje će— nadam se — ilustrativno pokazati jednu realnu mogućnost Xeroxa, blisku shvaćanju i koncepciji prema kojima smo realizirali tu izložbu.

Uopće nema sumnje da su “Dokumenta 7” izložba koja pruža najcjelovitiju sliku umjetničkih kretanja u ovom trenutku. Sa svojom tradicijom, ugledom i — ne zaboravimo — financijskom moći, “Dokumenta”, kojih nije bilo od 1977. godine, sintetiziraju u svojim izložbenim prostorima sve šarenilo aktualnih likovnih kretanja u jedinstvenu cjelinu — umjetnost našeg vremena. Kažemo li to lingvistički — jezik je jedan, ali u toj se cjelini prepoznaje mnoštvo dijalekata, a to je pravac koji, nakon kohezivne internacionalizacije umjetnosti, djeluje disperzivno na njen generalni tok. Kamo sve to vodi teško je reći; nomadizam je — a to se ne bi smjelo zaboraviti — ipak jedno besciljno kretanje amo–tamo po savanama i pašnjacima preživljavanja radi, i u tom kretanju ideja raja je samo maglovita predodžba u glavi nomada. Rudi Fuchs, osoba najodgovornija za izgled ovogodišnjih “Dokumenta”, sam naglašava da je na nama da odlučimo hoćemo li s više povjerenja prihvaćati rad umjetnika, ili ćemo ga i nadalje ostaviti u slatkoj izolaciji. 

Nakon niza kritičkih retrospektiva kompletnih autorskih opusa, pojedinih razdoblja i tendencija, slika moderne hrvatske umjetnosti čini se otvorenijom nego što je dosad bila. Između pojedinih njezinih stratuma sve jasnije razabiremo potisnute slojeve, koji s vremenom postaju sve izraženiji i zanimljiviji. Unutar predominantno tradicijskog interpretativnog koncepta kritičkog sagledavanja naše moderne umjetnosti ti tanani slojevi, sačinjeni od djela koja se u takav koncept nisu uklapala, uzimani su u obzir tek marginalno. Danas, obogaćeni novim spoznajama fundamentalnog istraživačkog rada, možemo svoje mišljenje o vlastitoj umjetnosti osloboditi sputavajuće konstrukcije prethodnoga povijesnog modela, i pokušati predložiti alternativni model naše moderne umjetnosti. Riječ je dakako o eksperimentalnom modelu koji izdvaja i eksponira samo one umjetničke pojave što u sebi sadrže izraženu tendenciju avangardi umjetnosti 20. stoljeća. Takav model ne dovodi u pitanje utvrđene opće odrednice povijesti naše moderne umjetnosti, nego nastoji da se primjenom jedne drukčije optike, rakursa drukčijeg od dosadašnjih, uvede u te odrednice crvena nit avangardnog naboja koji je stjecajem okolnosti smatran popratnom, i u osnovi stranom, pojavom za modernu hrvatsku umjetnost.