Željko Kipke

^{Ješa Denegri}

Prijelaz od analitičkog slikarstva kao jednog od zaključnih poglavlja kasnog modernizma k poziciji svojstvenoj umjetnosti postmodernog razdoblja vidi se na primjeru Željka Kipkea: kao prijelaz od stadija tautologije — poistovjećivanje čina slikanja i slikarskog rezultata — k slikarstvu složenih znakovnih i simboličkih konfiguracija što ga je sâm autor nazvao Slikarstvom Novog Eona. Kipke će, istina, nastojati u svojim izjavama umanjiti — kao što sâm kaže — “patetiku ovog prijelaza”, upućivat će na mogućnost uspostavljanja kontinuiteta između ovih dviju etapa svojeg rada, ali će ipak dati dovoljno razloga za tvrdnju da je ulaskom u osamdesete godine počeo temeljito i u nizu uzastopnih tematskih cjelina (Pro lumine novo, 1983., Transparentno prostranstvo, 1985., Theatrum Mundi, 1986., Kabinet molitvenih strojeva, 1987., Mundus subterraneus, 1989./90.) uvoditi jedan novi tip i model slike, posve u skladu s eklektičkim, eruditskim, višeslojnim i višeznačnim, jednom riječju, polivalentnim karakterom umjetničkog jezika posljednjeg desetljeća.

Rečeno je da ovaj umjetnik svoje djelo naziva Slikarstvom Novog Eona, a pod tim pomalo tajanstvenim terminom moglo bi se podrazumijevati sljedeće: slika ove vrste slikarstva nastaje i postoji kao gusto tkivo znakova i simbola što se zbog množine u nju uvedenih predmetnih podataka — ali i nadpredmetnih, metafizičkih supstrata — utemeljuje kao svojevrsna “integralna slika”. Sâm umjetnik će o podrijetlu svojih motiva i značenja reći: “Materiju nalazim svugdje, na svakom koraku, vadim je iz običnog prizora igranog eksperimentalnog filma, iz njihove scenografije, dekoracije u lokalima u kojima sjedim, s detalja fasada, koji u trenutku za mene počinju funkcionirati kao gotova slika... Najrecentnije slike korespondiraju s urbanim aranžmanima: plakatima, reklamama, naljepnicama, oglasima. Slika se okuplja oko stvarnog okoliša, a njezina konstrukcija je konstrukcija reklamne table, panoa. Ona je jednako funkcionalna, reducirana, pročišćena, stilizirana, ali je njezina informacija sustegnuta, za razliku od izravne propagandne poruke. Paradoks me prirodno, prati u stopu: radi se o ekstremnoj vizualnoj čistoći čija je poruka nerazumljiva očima dobro prepariranog konzumenta u veselom društvu.”

Slika načinjena na križanju svih toliko raznolikih motiva postoji kao ekran koji emitira predstave s velikim brojem referentnih jedinica spremnih i sposobnih da se usprkos svim tim razlikama ipak međusobno podnose u jedinstvenom prostoru slikovnog polja. Konfiguracija ovakve slike postiže se kao rezultat usporednog procesa konstrukcije i dekonstrukcije, ona živi kao građevina i kao ruševina u isto vrijeme. Otuda ovaj umjetnik sebe naziva “arhitektom i antiarhitektom istodobno”, a posljedica takvih zahvata, djelo autora takvog profila i ponašanja bit će slika u paradoksalnom stanju svoje usporedne čitljivosti i ne–čitljivosti, slika u ambivalentnom statusu razotkrivenog prizora i skrivene enigme.

_{(neobjavljeno, 1991.)}