Zagrebačka serigrafija

^{Ješa Denegri}

Sastav sudionika ove izložbe čine petorica hrvatskih umjetnika obimnih opusa i značajnih uloga u umjetnosti vlastite kulturne sredine u drugoj polovici XX. stoljeća. Među njima Ivan Picelj i Aleksandar Srnec početkom pedesetih bili su članovi grupe EXAT 51, jedne od čijih izrazitih zasluga je zalaganje za legitimnost apstraktne umjetnosti u ranom postsocrealističkom periodu; Julije Knifer bio je pripadnik predkonceptualističke grupe Gorgona, protagonist radikalnog enformela Eugen Feller bio je blizak ovoj grupi iako ne i njen formalni član; naposlijetku Picelj, Srnec, Knifer i Juraj Dobrović bili su redovni sudionici izložbi internacionalnog neokonstruktivističkog pokreta Novih tendencija koje su između 1961. i 1973. u pet navrata održane u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. U preokupacijama sve petorice spomenutih umjetnika grafika, odreda u tehnici serigrafije, zauzima znatno mjesto, mada oni nisu grafičari po svojoj osnovnoj vokaciji i djelatnosti, budući da slikarstvo, objekti, instalacije i ambijenti čine primarni, pretežni i najvrjedniji dio njihovih umjetničkih produkcija. Objedinjuje ih sklonost k apstraktnoj ili možda točnije rečeno konkretnoj umjetnosti geometrijskih oblika, minimalizmu, primarnim i planiranim strukturama, pri čemu svakako valja naglasiti da oni nipošto ne čine neku programski okupljenu umjetničku zajednicu, nego je posrijedi pet izrazitih individualnosti, dakle umjetnika sa zasebnim pojedinačnim koncepcijskim fizionomijama i radnim biografijama, od kojih je svaki od njih na svoj način ostvario znatnu izlagačku aktivnost u zemlji i inozemstvu.

Za beogradsku kulturnu javnost možda je nepoznati i iznenađujući podatak da se prvi nastup fenomena u povijesti grafike na poslijeratnom jugoslavenskom umjetničkom prostoru poznatog pod pojmom Zagrebačka serigrafija dogodio u Salonu Muzeja savremene umetnosti još davne 1968. na izložbi Dobrović—Feller—Galić—Kuduz—Picelj—Srnec—Šutej, da bi kasnije u dva navrata taj isti fenomen kao zasebna cjelina (iako u različitim sastavima suudionika) bio predstavljen na retrospektivama Jugoslovenska grafika 1950–1980. u Muzeju savremene umetnosti 1980. i Jedan vek grafike sa delima iz zbirke Muzeja, u Galeriji Srpske Akademije. Valja naglasiti i to da do početnog utemeljenja i kasnijeg intenzivnog razvoja zagrebačke serigrafije u dostignutim rasponima zasigurno ne bi došlo da u toj sredini nisu postojali vrlo pogodni produkcijski uvjeti zahvaljujući prije svega organizacijskoj i stručnoj sposobnosti Brane Horvata koji je na visokokvalitetnom nivou izveo većinu listova protagonista ovog umjetničkog fenomena, kao i u novije vrijeme istoj takvoj sposobnosti Ranka Horetzkog koji je nastavio aktivnost svog prethodnika i zahvaljujući kojemu je fenomen Zagrebačke serigrafije odnedavno doživio punu generacijsku i problemsku obnovu. Pri tome, izbor svega petorice sudionika izložbe u Galeriji Grafičkog kolektiva predstavlja samo jedan manji, iako vrlo kvalitetni segment cijele ove umjetničke produkcije koju u cjelini beogradski ljubitelji grafike možda će dobiti prilike upoznati nekom drugom povoljnom prigodom.

Fenomen Zagrebačke serigrafije svojevremeno je unio u tokove grafike na poslijeratnom jugoslavenskom umjetničkom prostoru niz izrazitih problemskih inovacija koje po svojim zahvatima i posljedicama znatno nadilaze uvođenje u opticaj jedne u tom trenutku nove tehnike otiskivanja grafičkih listova kao što je serigrafija. Naime, suština pojave Zagrebačke serigrafije nije jedino u inoviranju grafičkih postupaka nego je znatno prije, i više u tome što je upravo posredstvom ove tehnike, bilo moguće sprovesti u djelo načelo jednog od osnovnih ciljeva ideologije pokreta Nove tendencije k divulgaciji primjeraka istraživanja, drugim riječima k pojačanoj, olakšanoj i ubrzanoj komunikaciji i socijalizaciji umjetničkih poruka i rezultata u skladu s temeljnim koncepcijskim postulatima ovog pokreta. U operativnoj nemogućnosti da se takav zahtjev optimalno izvede u disciplini multipla kao industrijski proizvedenih trodimenzionalnih objekata, pogodno je poslužila tehnika serigrafije koja je na zadovoljavajući način obavljala prvobitno postavljeni programski zadatak, da bi se zatim stjecajem potonjih umetničkih prilika pretopila i potpuno uklopila u vrlo široko područje suvremene pluralističke grafičke produkcije.

Nastali u kulturnoj sredini i u duhovnoj atmosferi u kojoj su istovremeno također nastali i djelovali napredni koncepti filozofije prakse, neoavangardistički i neokonstuktivistički umjetnički krugovi u sklopu kojih je i fenomen Zagrebačke serigrafije plediraju za racionalno socijalno i civilizacijsko postignuće idealne i samim time zapravo utopijske ravnoteže između faktora proizvodnje i potrošnje, umjesto apsolutne prevage drugog od tih faktora, što je nedvosmisleno izraženo u ideologiji pop–arta kao tipičnog umjetničkog trenda suvremenog medijskog i potrošačkog društva. Suprotno tome, ideološka pozicija pripadnika Zagrebačke serigrafije u skladu je s racionalno–humanističkim pretpostavkama regulacije civilizacijskog napretka, umjesto da se civilizacijski napredak prvenstveno poima i sagledava kao nekontrolirana i nezaustavljiva ekspanzija svekolike potrošnje produkata i informacija u uvjetima permanentnih kriza suvremenih neoliberalnih društava.

Posle više desetljeća od prvobitnog nastanka Zagrebačke serigrafije kao specifičnog umjetničkog fenomena šezdesetih godina prošlog stoljeća, autori koji donedavno i sve do danas nastavljaju na svojim prethodno zasnovanim idejnim temeljima nalaze se trenutno u znatno izmijenjenom društvenom, kulturnom i umjetničkom kontekstu. Nalaze se, naime, u statusu zasluženih klasika kako po reputaciji koju historijski posjeduju, tako i po formalnom jeziku koji genetski i tipološki pripada historijskom razdoblju poslijeratnih neoavangardi i kasnog visokog modernizma kao krupnih poglavlja umjetnosti druge polovice XX. stoljeća. Ali to ih, naravno, nimalo ne uskraćuje ne samo u neospornoj vrijednosti njihovih umjetničkih dometa, nego čak ni u izvjesnoj iznova pronađenoj aktualnosti njihovih problemskih stavova koji se, usred klime totalne nepreglednosti umjetnosti na početku XXI. stoljeća, poput svih ostalih suvremenih izražajnih jezika i postupaka ukazuju kao itekako relevantni podrazumijevajući da i danas još uvijek ima potrebe da pažljivo budu sagledani oblici i shvaćena značenja ove profinjene i ujedno ozbiljne, misaone i ujedno senzibilne, u isti mah izrazito mentalne ali i vizualno krajnje pročišćene umjetnosti petorice ravnopravnih posjednika međusobno jasno prepoznatljivih autorskih osobina.

_{Katalog izložbe, Galerija Grafički kolektiv, Beograd, septembar 2009.}