Povijesne avangarde, neoavangarde i postavangarde u jugoslavenskom umjetničkom prostoru XX. stoljeća

^{Ješa Denegri}

Privatna zbirka Marinka Sudca, prvi put predstavljena na izložbi Rubne posebnosti — Avangardna umjetnost u regiji 1915–1989. u Galerijskom centru u Varaždinu tijekom ožujka — travnja 2005., te potom stalno dopunjavana novim akvizicijama, jedina je kolekcija koja sistematski i specijalistički prikuplja — a sada u Muzeju suvremene likovne umjetnosti u Novom Sadu po drugi put prikazuje javnosti — primjere umjetničkih produkcija koje se po jezičnim i medijskim svojstvima, što podrazumijeva i po ideološkim i političkim reperkusijama tih svojstava, mogu obuhvatiti kompleksom pojava povijesnih avangardi, neoavangardi i ranih postavangardi druge polovine XX. stoljeća na nekadašnjem jugoslavenskom umjetničkom prostoru. Polazeći, naime, od teorijskih postulata važećih u povijesti vizualnih umjetnosti i povijesti književnosti, moguće je konstituirati kompleks pojava koji — daleko nadilazeći jedan jedini tipološki koherentni pojam — u sebi uključuje niz problemskih fenomena a koji se, retrospektivno sagledani, u trajanju od gotovo punog stoljeća, uobličuju u skup međusobno duhovno i idejno srodnih umjetničkih pozicija po strani, na rubovima, granicama, marginama, u otklonima i otporima prema središnjim paradigmama vladajućeg ranog, umjerenog, visokog i kasnog modernizma u istom vremenskom razdoblju i u istim kulturnim sredinama. U odnosu, dakle, na taj središnji korpus stilske formacije modernizma, ove se “rubne posebnosti” svojim jezičnim i operativnim radikalizmom i svojim ukupnim svjetonazorom ukazuju kao alternative dominantnim maticama i matricama u umjetnosti XX. stoljeća u sredinama svog očitovanja podudarajući se umnogome sa skupom pojava za koje je po jednomu mogućem interpretativnom postupku prije nekog vremena bio predložen i uveden pojam “druga linija”.

U povijesnom razdoblju prve polovine XX. stoljeća ova kolekcija posjeduje vrlo raritetne primjerke avangardne periodike, počevši od zagrebačkog časopisa Zenit i ostalih zenitističkih edicija, potom novosadskog Úta, ljubljanskog Tanka, beogradskih prednadrealističkih i nadrealističkih izdanja, kao i rijetkih autonomnih umjetničkih djela autora okupljenih oko ovih glasila, te nekolicine jugoslavenskih polaznika Bauhausa, odreda vrsnih u tada inovativnim eksperimentalnim postupcima kolaža, asemblaža, fotografije, fotomontaže, plakata i ostalih vrsta grafičkog dizajna, stripa, što podrazumijeva operacije tehničkog umnožavanja umjetničkih proizvoda nove urbane medijske vizualnosti u sklopu ne samo inovativnih oblikovnih pristupa nego i politički naprednih angažiranih pozicija pripadnika različitih struja unutar kompleksa domaćih povijesnih avangardi.

Skup neoavangardnih pojava nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, nastalih u vremenu djelomične liberalizacije kulturnog i umjetničkog života u tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj je dominantnu ulogu zadobio umjereni modernizam (“socijalistički estetizam”), obuhvaća otpadnike od te pretežne klime, poput nekih usamljenih pojedinaca (kao što je Antun Motika čiji prvi eksperimenti potiču još iz ratnih četrdesetih), potom grupe EXAT 51 koja na početku pedesetih programski istupa u obranu apstrakcije, ujedno se zalažući za objedinjavanje tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, dizajna i arhitekture, nagovještavajući i u svojoj jezgri formirajući domaći ogranak međunarodnog pokreta Nove tendencije koji tijekom šezdesetih u Zagrebu nalazi svoje radno i organizacijsko središte. Na drugom, pak, polu od ove, u osnovi konstruktivne, pozicije, ali također s neoavangardnim predznakom, pokazuju se prvi primjeri skepticističkih, solipsističkih i nihilističkih raspoloženja u krugu autora okupljenih krajem pedesetih u grupi Gorgona i, s njima u vezi, u pripadnika radikalnog enformela u Zagrebu i Splitu, kao i u pojedinim djelima nekolicine slikara takvog usmjerenja koji su početkom šezdesetih bili aktivni u Vojvodini.

Sljedeći val inovativnih fenomena na nekadašnjemu jugoslavenskom umjetničkom prostoru javlja se kasnih šezdesetih i kao složeni skup međusobno bliskih pojava podrazumijeva se pod terminima nova umjetnička praksa ili nova umjetnost sedamdesetih, s brojnim podvrstama, ovisno o različitim operativnim postupcima koji vode k zajedničkim osobinama poput konceptualizacije umjetničkog postupka, dematerijalizacije umjetničkog predmeta svedenog do čistog pojma, uz izravnu ili neizravnu politizaciju umjetnikovog ponašanja. Tome valja pridodati raspon izražajnih postupaka, od samog umjetnikovog tijela u privremenim akcijama u galerijskim ili izvangalerijskim prostorima, do primjene statičnih i pokretnih tehničkih slika u postupcima fotografije i videa. Nositelji i predstavnici nove umjetnosti sedamdesetih — obimno zastupljeni u ovoj kolekciji, uz nekolicinu starijih autora — jesu pripadnici generacije formirane u društvenoj i duhovnoj klimi oko 1968., okupljeni u grupama OHO, Družina iz Šempasa, Penzioner Tihomir Simčić, Crveni peristil, Bosch + Bosch, Kôd. (Ǝ, beogradska neformalna grupa šestoro autora, zagrebačka Grupa šestorice autora, Tok, Verbumprogram, Autopsia, te brojni pojedinci proizišli iz ovih grupa ili pak samostalni autori, od kojih je nekolicina ostvarila znatne opuse i postigla značajnu međunarodnu reputaciju.

Tri povijesne etape i tri jezične tipologije — avangarda, neoavangarda, postavangarda — uklopljene u liniju vremenskog i problemskog kontinuiteta otvaraju, dakle, mnoštvo pitanja o prirodi i značenju umjetnosti, o liku i ponašanju umjetnika u sredinama okupljenim u jugoslavenskom umjetničkom prostoru XX. stoljeća. Zajedničko im je preispitivanje zatečenih pojmova o tome što suvremena umjetnost i suvremeno umjetničko djelo jest, tko je suvremeni umjetnik kao socijalna i kulturna osoba, kakve su relacije suvremene umjetnosti u odnosu na postojeće društvene i političke prilike u vlastitoj sredini. Za razliku od modernističkog, formalno dovršenog, estetski kompaktnog umjetničkog djela, avangardističko je po definiciji eksperimentalno, fragmentarno, često je interdisciplinarno i multimedijalno, po značenjima i porukama okrenuto k utopijskoj optimalnoj projekciji budućnosti ili je pak kritički postavljeno nasuprot konkretnoj suvremenoj životnoj stvarnosti koju ne može bitnije promijeniti, ali je kao unaprijed zadanu ipak ne želi prihvatiti. Povijesne avangarde i kasnije neoavangarde i postavangarde podrazumijevaju nadnacionalno i internacionalno povezivanje i prožimanje umjetničkih jezika, zbivanja, kontakata i iskustava, posjedujući i odajući neprestanu aktivnost, vitalnost, angažiranost, strastvenost ljudskih egzistencija ugrađenih u poticaje nastanka takvih umjetničkih produkcija. S vremenom su te produkcije doživjele zasluženu povijesnu valorizaciju, i danas je sve očitije i jasnije da upravo one čine ključnu umjetničku baštinu vlastitih kultura i vlastite epohe.

Izložba Rubne posebnosti ima opravdano mjesto u programskoj politici Muzeja savremene likovne umetnosti u Novom Sadu zbog toga što pokazuje i potvrđuje da se u sastavu ove kolekcije jugoslavenskog raspona nezaobilazno nalaze organski uklopljeni i brojni autori iz više uzastopnih generacija, čije je podrijetlo i poprište djelovanja geografsko i kulturno područje Vojvodine. Po tome, ona se nastavlja na značajnu izložbu Centralnoevropski aspekti vojvođanskih avangardi 1920–2000. — granični fenomeni, fenomeni granice, održanoj u organizaciji istog Muzeja u rujnu 2000., pružajući tako dodatne argumente u prilog revalorizaciji onih povijesnih stečevina koje su, polazeći s ovoga geografskog i kulturnog područja, ostvarile pravovremena i ravnopravna uključenja u šire regionalne, nacionalne, nadnacionalne i internacionalne umjetničke tokove i procese.

_{Rubne posebnosti, Muzej savremene likovne umetnosti Novi Sad, 8. — 25. travnja 2006.
Rubne posebnosti, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka 9. ožujka — 15. travnja 2007.}