Uzimajući u obzir dugu i bogatu tradiciju grafičkog dizajna, očekivali bi da su hrvatski dizajneri plakata sposobni nositi se sa situacijom rata koji je u tijeku. Ipak hrvatski umjetnici i dizajneri pokazali su se poptuno nespremnim.

U ovom trenutku nije jednostavno raspravljati o tako delikatnoj materiji kao što je grafički dizajn. Rat dotiče svakog, čak i sada, dok pišem ovaj članak za “Affiche”, moje su emocije prožete slikama rata, pričama izbjeglica i bijedom koju gledam oko sebe. S druge strane, sama činjenica da sam uopće sposoban pisati — štoviše o grafičkom dizajnu i ratnim plakatima u Hrvatskoj — i da mogu organizirati fotografiranje izabranih plakata te s fotografima razgovarati o njihovim fotografijama, daje mi puno pozitivne energije i optimizma. To je kontekst. Fotografije će ispričati ostalo.

Kao i svi ostali, umjetnici i grafički dizajneri nisu bili samo iznenađeni, već i šokirani zajedničkim napadom Srpske i Jugoslavenske vojske na Hrvatsku. Njihova reakcija je na izvjestan način bila iracionalna — samo su nastavili svoj profesionalni posao. Međunarodna izložba grafičkog dizajna ZGRAF 6 otvorena je u drugoj polovini studenog 1991. godine. Osim kratke bilješke organizatora koja navodi kako je riječ o nenormalnoj situaciji i male dodatne izložbe ratnog plakata, dobro dizajniran izložbeni katalog ne pokazuje nikakve znakove rata. Utjecaj na grafičku produkciju bio je sličan — velik doprinos naših najboljih grafičkih dizajnera očitovao se u njegovoj odsutnosti.

Istina, publicirani su i distribuirani neki arhaični primjeri grafičkog izraza, spontani i patriotski, ali vizualno i jezično ispod razine ozbiljnog grafičkog dizajna. Ovu vrstu grafičke produkcije, kao i modernizaciju starog hrvatskog grba, najšira javnost dobro je primila, iako je riječ o ponešto neuspjeloj vježbi u području standarda grafičkog dizajna. Pokušaj modernizacije inače izvrsnog srednjovjekovnog motiva, štita sa 25 crvenih i srebrnih (ili bijelih) kvadratnih polja, bio je jednostavno retrogradan. Motiv je bio savršeno upotrebljiv, ali nažalost, promašen uslijed preopterećenosti političkim konotacijama. Izvorno je to bio jedan apstraktni motiv, poput švicarskog križa ili japanskog sunca, neopterećen zmajevima, jednorogima, lavovima ili orlovima. U srazu s izazovima rata, u okolnostima daleko od normalnih, ozbiljna racionalna diskusija o ovom pitanju bila je potpuno nemoguća. Rezultat modernizacije drevnog motiva vizualno je jasan. Neću ići toliko daleko da izjavim da je ovaj politički ili radije umjetnički dizajn (budući ga je izveo umjetnik Miroslav Šutej) obeshrabrio grafičke dizajnere. U procesu ostvarenja hrvatske nezavisnosti, demokratizacije i borbe za međunarodno priznanje oni su bili su marginalizirani.

Zbog ovog je razloga akcija koju je inicirala Zagrebačka umjetnička fondacija pozivajući umjetnike i grafičke dizajnere da dostave ideje za propagandne plakate polučila sjajan odgovor. Pokrenula je umjetnike. Izložba nazvana “Za obranu i obnovu Hrvatske” otvorena je pred kraj studenog 1991. a poslije ZGRAF–a 6. Kvaliteta prijava bila je raznolika. Bilo je puno tekstualnih poruka, likovnih rješenja, nekih koje su potpuno promašile zadatak, ali i vrlo kreativnih i tehnički dobro rješenih ideja. Skoro polovina primjera koji ilustriraju ovaj tekst dio su ove izložbe.

Najznačajnija osobina ovih plakata je da nisu agresivni, ni osvetoljubivi, niti militantni. Poruka izražena u tekstu u većoj mjeri je apel. Najuspješniji primjerak, koji nažalost još nije publiciran, ide korak dalje — upozorava. Osmislio ga je Marijan Jevšovar, pod nazivom Ako pucaš u Hrvatsku, nećeš se vratiti kući i otisnut je crnim ćiriličnim pismom na bijeloj podlozi. U potpunosti je jasno tko odašilje i tko prima poruku (Hrvati ne koriste Ćirilicu — samo Srbi), a koncept je izveden čisto i jednostavno poput grafita. Predrag Došen upotrijebio je sličnu metodu u slučaju Osijeka, gradu u istočnom dijelu Hrvatske koji je propatio pet mjeseci teškog srpskog bombardiranja. U profinjenoj, ali izravnoj igri riječi, plakat poručuje da grad nikad neće promijeniti ime. Na hrvatskom se zove Osijek, na srpskom i ćirilici Ocek, što se izgovara Osek. Grad se nikad neće predati. Ideja je naišla na širok odjek, primijenjena je na bedž, na promidžbene mape, i upotrebljavana u različitim propagandnim kampanjama.

S druge strane, neki grafički dizajneri upotrebljavali su sofisticirane vizualne simbole, koji su katkad bili prekomplicirani ili preelitistični da bi bili opće razumljivi. Na dva je primjera kombinacija estetskog rafinmana i popularnog znaka ipak uspješno ostvarena. Nenad Dančuo iskoristio je karakterističan znak Haške konvencije: širom Hrvatske svatko ga je mogao vidjeti istaknutog na crkvama, samostanima, palačama i povijesnim lokacijama. Dodavanjem kruga s teleskopskim nišanom njegova je poruka bila potpuna — u ovom ratu, čak su i spomenici kulture mete. Boris Ljubičić jedna od najkontroverznijih osobnosti naše scene suvremenog dizajna, pozvan je da osmisli plakat za Internacionalni dan muzeja 1992. godine. Postavljajući sliku lubanje preko slike glave mlade Rimljanke iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, rekao je gotovo sve što se o Hrvatskoj može reći. Plakat je distribuiran nadaleko i u Hrvatskoj i po svijetu.

Početkom 1992. grafički dizajneri bili su tako reči zauzeti učvršćivanjem svojih pozicija. Boris Bučan je producirao svoju seriju plakata s četiri različita motiva; od kojih su neki isprovocirali živu raspravu o apliciranju ikonografije i njegovoj metodi vizualne interpretacije. Primjedbe su se odnosile na neizravan, metaforički jezik kakvog je Bučan koristio već dugo vremena i do sada, uvijek s općim prihvaćanjem. Ali ovog puta, u novonastaloj ratnoj situaciji, zahtijevala se eksplicitnija i izravnija komunikacija. Serija Documenta Croatica distribuirana je masovno sa tiražom od 26.000 primjeraka. Ovi su plakati otisnuti u dva različita seta: jedan crveni, o patnjama hrvatskog naroda, drugi zeleni, koji se odnosio na ekološke aspekte. Plakati su korišteni u dobrotvorne svrhe. Isti je slučaj bio s plakatom Croatia Dalibora Jelavića na temu Europskog priznanja Hrvatske. Bonjour Europe! slikara Ivana Lesiaka, pripada istoj grupi.

Uzimajući u obzir činjenicu da Hrvatska ima dugu i bogatu tradiciju, u ovom se dramatičnom periodu koji je još daleko od završetka, mogla očekivati veća kvaliteta i širi odaziv grafičkih dizajnera. Mišljenja sam da je u odlučujućem trenutku stvaralački potencijal vizualne propagande bio podcijenjen, ili — točnije — netočno procijenjen. S druge strane, važno je razumjeti da napad na Hrvatsku nije bio očekivan, bar ne u ovako barbarskoj formi. Nije bilo posebnih priprema za propagandu i dizajneri na nju nisu bili spremni. Bio je to šok, i u takvim uvjetima, Hrvatski dizajneri od sebe su dali najbolje.

Izvorno objavljeno na engleskom i nizozemskom u reviji Affiche, Amsterdam br. 5/3. 93., 1993.

_{Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 427-430.}