menu
Želimir Koščević, Ivan Picelj – Gradska galerija suvremene umjetnosti, studeni 1966. [CROATIAN]

Odnos publike prema novembarskoj izložbi Ivana Picelja nije bio nimalo afirmativan. Jedna ili dvije neuvjerljive kritike, jedno izraženo čuđenje, a sve to protkano krivim shvaćanjem, bilo je sve čime se pokušalo objasniti ovu nadasve zanimljivu Izložbu. Zasićeni još premisama romantičnog stvaralaštva, kulturna javnost i kritika, stvarno nisu niti mogli uspostaviti bilo kakvu vezu sa Piceljevim idejama. One doduše ne podrazumijevaju neku višu kulturu, ne radi se o tome. Preduslov razumijevanja nalazi se prije svega u nekoj, nazvao bih je tako, duševnoj čistoći, nevinosti, i, jasno, dobronamjernosti. Jer prljave duše, duše usidrene u sigurnim lukama Provjerenih Vrijednosti, zaludu troše vrijeme ne bi li proniknuli u smisao Piceljevih ideja; pa i onda, kada zapanjeni jednostavnošću po učinjenoj morfološkoj analizi misle da konačno Picelja imaju u rukama, i onda su na krivom putu. Zaboravljaju naime jednu stvar: da se ispod konstruirane površinske strukture nalazi ono isto čemu se oni dive kod velikana Provjerenih Vrijednosti.

Nesporazum počinje u osnovi. Prije svega riječ »priroda«. Njeno značenje je polivalentno. Za nekoga je ona slika i prilika božja, lahor koji se poigrava brezinim lišćem; za drugog ona se poistovjećuje sa učelovskom vizijom svijeta; netko pak u njoj vidi cijeli univerzum mikro i makro svijet kojeg pokušava srediti i fiksirati onako kako to najbolje zna i umije. Kako se često dešava da sama fiksacija prelazi granice iskustva, to se ovakvi napori kvalificiraju kao "promašeni", ili im se negira opći likovni smisao.

Zanimljivo je da se to najčešće događa sa onim fiksacijama koje poprimaju neku geometrijsku strukturu; korijene ovom otporu treba tražiti prije svega u samoj ljudskoj prirodi kojoj zakoni geometrije nisu od iskona dani, već nametnuti od vračeva i svećenika tajnih sila.

Konačno, Picelj nije mogao, ili nije htio izbjeći ovom atavizmu. U materijalizaciji programirane ideje — koja nam je predočena u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti — Picelju se potkradaju “omaške“ koje u geometrijsku suhoparnost unose element igre, što Piceljevu eksplikaciju čini ljudskijom nego što nam se to na prvi pogled čini. Poznajemo li njegove realizacije od prije, znat ćemo da igra nikada nije bila strana Picelju. Što više, ona katkada kulminira u sasma efemernim duhovitostima, koje se tada — nažalost — potpuno krivo shvaćaju, a banalnim asocijacijama vežu uz tako zvani "op–art".

Piceljevo ishodište jest konstruktivizam, koji se prema Gabou poistovjećuje sa "svakom misli ili akcijom koja unapređuje život, ili mu daje nešto u progresivnom smislu, dakle ekspanzija i razvitak", i u kojem se konačna realizacija definira kao "realizacija dobrog — ne zla, realizacija reda — ne kaosa; realizacija života — ne smrti". Razmišljamo li o Picelju, ove Gaboove riječi ne bi trebalo zaboraviti, iako je Picelj u svojim istraživanjima otišao već veoma daleko od svojeg ishodišta; upornost kojom on odmiče od te pouzdane tačke, daje nam pravo da Picelja prije svega smatramo nemirnim istraživačem, kojeg gotovo nervoznim čine sve utrte staze i putovi. Umjetnikom dakle. Sažimajući svoja likovna iskustva Picelj je izložio tridesetak reljefa, koje — smatram — treba shvatiti poput onog »dixi« iskusnih govornika; samo, Picelj je svoje rekao bez poze i “veltšmerca“, od kojeg na slikama nastaju gvalje. Piceljevu viziju bilo bi veoma pogrešno proglasiti geometrijskom; ona je stereometrijska, koja se — da se vratimo Babiću — zasniva na osjećaju same prostornosti, dakle, dinamici, i to ne samo objekta promatranja, već i subjekta koji promatra. Drugim riječima Piceljeva umjetnost zahtjeva aktivnost, angažiranost; ona nije »čulna« — kako to kaže sam Picelj — da bi joj se mogli približiti lebdeći na oblacima. Zemaljska, konkretna, kakva je, ona ne može poslužiti kao afrodizijak izgubljenim egzistencijama, koje nikako da jednom konačno započnu općiti i sa svojim vlastitim vremenom.

Govori općenito, jer je u ovom slučaju irelevantno da li se netko koristi multiplikacijom istorodnih elemenata, čistim bojama, geometrijskim i stereometrijskim načelima. Sve je to samo jedan od vidova sublimacije likovnog iskustva, iskustva koje ima — vjerujem — univerzalno značenje.


Izvorno objavljeno u časopisu Umetnost, Beograd, 9, 1967., str. 146–149.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 65-67.

  • person
    • essay about author related as