menu
Ješa Denegri, Postojati, ostavljati trag [CROATIAN]

Postojati, ostavljati trag

Ješa Denegri

Povod ovom napisu jest bolni odlazak jednog čovjeka kojega sam poznavao, kraj jednog djela čiji sam nastanak i kasniji razvoj, koliko mi je to bilo moguće, pratio. No ogriješio bih se o osobu i o djelo Željka Jermana ako bih ostao na posve prigodnoj subjektivnoj reakciji. Jer, to djelo je kao vrijedno umjetnički povijesno potvrđeno, i upravo o problemskim svojstvima i vrijednostima toga djela valjalo bi, bez obzira na povod, pokušati ponešto dovoljno objektivno reći.

Grupa šestorice autora

Podatak koji se iz Jermanove umjetničke biografije redovito i opravdano navodi jest njegovo sudjelovanje u Grupi šestorice autora kao važne povijesne pojave u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao što je poznato, Grupa kojoj su, osim Jermana, pripadali Demur, Martek, Mladen i Sven Stilinović i Vučemilović, okuplja se 1975. i, organizirajući brojne zajedničke “izložbe—akcije”, djeluje do 1978., nakon čega slijedi pojedinačna aktivnost njezinih sudionika.

Javljajući se nedugo nakon predstavnika prve generacije konceptualnih umjetnika Dimitrijevića i Trbuljaka, pripadnici Grupe u prvi su mah na njihovu tragu viđeni kao skupina “relevantnih praktičara” (Nena Baljković). No, uskoro će se pokazati da Grupa posjeduje vlastitu izlagačku, operativnu i teorijsku strategiju, u konačnici, i ideološku i političku poziciju, koja ne samo što obilježava drugu polovicu sedamdesetih godina na hrvatskoj umjetničkoj sceni nego ostavlja znatno dublje tragove u poimanju jezika umjetnosti i umjetničkog ponašanja u sredini svoga djelovanja. Tome je svatko od sudionika Grupe, dakako na svoj način i Jerman, dao zasebne, a i prema ostalim članovima nepodudarne priloge. Grupa se stoga ukazuje kao niz dovoljno samostalnih pojedinaca udruženih generacijskom pripadnošću, prijateljstvom, promotivnim nastupima i srodnim pogledima na suvremenu umjetnost i svakidašnji život, prije negoli skupina sa čvrstim zajedničkim programom. Iz kasnije povijesno–umjetničke točke promatranja zapaženo je da Grupa u hrvatsku umjetnost sedamdesetih godina i u njezine posljedice unosi “dvostruki raskol” (Miško Šuvaković): prvi prema utopijskoj modernističkoj i konstruktivističkoj tradiciji, a drugi, pak, prema ranoj konceptualnoj umjetnosti, zbog čega je tipološka i ideološka pozicija svojstvena ukupnoj strategiji Grupe viđena pod formacijom postavangarde. No, bez obzira kako je bila ili može biti terminološki označena pozicija Grupe, ona nedvojbeno predstavlja nezaobilaznu pojavu među inovativnim fenomenima hrvatske umjetnosti XX. stoljeća u kontinuitetu njezine “druge linije”, polazeći od povijesnih avangardi okupljenih oko časopisa objavljivanih u Zagrebu ranih dvadesetih (Zenit, Dada Jok, Dada Tank, Dada Jazz), te poratnih neoavangardi pedesetih i šezdesetih (EXAT 51, Nove tendencije, radikalni enformel, Gorgona), sve do “nove umjetničke prakse” sedamdesetih, čiji je Grupa integralni dio i zapravo njezino završno i zaključno poglavlje. A u sklopu takve povijesno–umjetničke kontekstualizacije valja vidjeti ne jedino djelovanje Grupe kao cjeline nego i djelovanje svakoga njezina člana ponaosob, dakako podjednako tako i Jermanovo pojedinačno djelovanje.

Krepaj fotografijo!

Jermanovi počeci prije i u vrijeme djelovanja Grupe šestorice autora, medijski gledano, povezani su s tada naglo raširenom uporabom fotografije u svrhe umjetničkog izražavanja. Sudionikom je prvih dviju izložbi Nova fotografija u Zagrebu, Beogradu i Mariboru 1973. i 1976., samostalno izlaže ciklus Subjektivna fotografija u CEFT–u 1975., s predgovorom u katalogu Radoslava Putara. Iz toga je vremena njegov rad s karakterističnim napisom na površini fotografskog lista: Krepaj fotografijo! (1973.). Ove Jermanove rane fotografije — namjerno posve lišene dotle bespogovorne i obvezne obrtničke fotografske perfekcije, fotografije često bez uporabe kamere i jedino izvedene fiksirom na fotografskom papiru, potom često izgrebene, probušene i strgane — bile su tada shvaćene kao provokativna narušavanja klasičnih kanona estetike (zlo)upotrijebljenog medija. No, usporedbom s radovima ostalih pripadnika Šestorice, prije sviju s tadašnjim Demurovim slikama, zapaža se Jermanova šira operativna kontekstualizacija. Posrijedi su, naime, primarni i elementarni postupci, tautološki i analitički, bez obzira jesu li izvedeni u fotografiji ili u slikarstvu. U oba su slučaja na tragu konceptualističkog provjeravanja temeljnih jezičnih svojstava i njima odgovarajućih operativnih postupaka kao takvih, dakle bez obzira na osobine medija, sa svim posrednim i neposrednim ideološkim i političkim konotacijama koje iz takvih umjetničkih postupaka proizlaze.

Od tada i toga Jermana zasigurno se više ne smije vidjeti kao (čak ni “novoga”) fotografa nego prije i umjesto toga kao punopravnog umjetnika kojemu je (“nova”) fotografija tek jedno od operativnih sredstava. A osnovno mu je sredstvo njegovo vlastito tijelo, vlastiti lik i izgled, te shodno tome nastup i govor “u prvom licu”. Otisak vlastita tijela izravno na fotografskom papiru rad je koji upravo amblematski povezuje dva ključna gledišta Jermanova pristupa: uporabu medijskih svojstava fotografije da bi se očitovala jedna, u bîti, tjelesna akcija. Očito je da od tada Jermana usporedno i istodobno zaokupljaju dva temeljna i načelna postulata nove umjetnosti sedamdesetih: njezina procesualnost i performativnost umjesto dovršenog estetskog objekta, te njezina političnost što proizlazi iz umjetnikova ponašanja u skladu sa strategijama “proširenoga pojma umjetnosti”.

Moja godina 1977.

Kvintesencija Jermanova opusa, njegova opera magna, jest megaprojekt Moja godina 1977., prikazan 1978. u Studiju Galerije suvremene umjetnosti, u cjelini objavljen 1997. u izdanju Soros centra za suvremenu umjetnost, u knjizi u kojoj se razabire da je on doslovce iz dana u dan tijekom cijele spomenute godine dao neimenovanim osobama koje su se zaticale u njegovoj blizini snimati mu vlastiti lik, pridodajući tim snimkama komentare ispisane nesigurnim rukopisom o zbivanjima i raspoloženjima što su ga zaokupljala. Fotografija je tretirana posve dokumentaristički, dakle bez ikakvih estetskih svojstava, zapis je lapidaran, dopunjuje i objašnjava značenje snimke. Ovaj rad nastao je tijekom 1977., no u svojoj se bîti ne bi mijenjao da je nastao prije ili poslije odabrane godine; uostalom, točno dva desetljeća kasnije, sada isto toliko stariji, Jerman je izveo drugu verziju iste zamisli pod nazivom Moja godina II, izloženu u Studiju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 1998. U predgovoru knjige Moja godina 1977. u rubrikama »Intima« i »Životni stav«, Jerman je iznio osnovne postavke svojeg umjetničkog vjerovanja: “Iznošenjem intime prezentiram svoj životni stav, te ujedno, nedjeljivo od njega, koncepciju stvaralačke prakse” i “Akcent na intimi, kao životni stav (u općoj izgubljenosti identiteta, individualnosti, otuđenosti čovjeka od čovjeka u tehnokratskoj, potrošačkoj zbilji) nije ekstremistički egocentričan, narcisoidni eksces, niti služi kao paravan za stvaralačko diletantstvo (mlaćenjem para ‘intimističkim’ slikanjem likovnog i duhovnog kiča). Za mene akcent na intimi posjeduje funkciju relevantnog sredstva samopotvrđivanja.” Dojam cijelog ovoga slikovno–tekstualnoga dnevnika odaje, u osnovi, jedno krajnje krhko ljudsko postojanje razdirano dvojbama, bojaznima, ponekad hrabreno sitnim zadovoljstvima, ali uglavnom bespovratno prolazno, za bilo koga drugoga posve beznačajno, no ipak ljudski potresno od tuge i psihičkog bola, sve u znaku raspoloženja za koje je D. Šimičić (nadovezujući se na M. Šuvakovića) kao najpogodniju kraticu za ovaj krajnje subjektivni iskaz koristio pojam “užas egzistencije”. Teško je ustvrditi je li se igdje i itko tako bespoštedno ogolio pred sobom i pred drugima kao što je to Jerman izvršio u ovom koliko umjetničkom projektu, toliko još više i egzistencijalnom izvješću, u djelu u kojemu je poistovjećenje između umjetničkog i životnog dovedeno do totalne podudarnosti.

Ovo nije moj svijet

Prigodom samostalne izložbe u Galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu 1978. kad je galeriju umjesto izlagačkog prostora koristio kao radionicu na licu mjesta s nastalim radovima što su ih činili listovi papira s napisima poput Napisano crnim flomasterom, Napisano plavim flomasterom, Ostavljen trag i sl., Jerman je na fasadi zgrade Centra objesio veliki transparent s tekstom koji je glasio Ovo nije moj svijet.

U tadašnjim društvenim prilikama ova izjava mogla bi se shvatiti kao politička (ako bi se pojam “svijet” odnosio na vladajući politički poredak), a mogla bi biti i čisto filozofskom (ak bi se isti pojam odnosio na “svijet kao takav”). U svakom slučaju, ta izjava posve jasno odaje Jermanov buntovni duh, njegovo nepristajanje na zadano i zatečeno stanje vlastitog postojanja. Takav stav proizašao je iz Jermanove generacijske pripadnosti; rođen 1947. kao dvadesetogodišnjak u klimi šezdesetosmaškoga “velikoga odbijanja” stekao je svoje prve i potom neprolazne umjetničke spoznaje. No taj stav još prije proizlazi iz njegove prkosne osobne naravi, od njegova odbojnoga odnosa prema svim društvenim ustanovama i iz njih proizišlih hijerarhija, pa čak i prema vlastitom redovnom školovanju koje zauvijek prekida 1967. godine. Uostalom, samo ponašanje i izgled njegova lika u mladosti bili su potpuno živim znakom takva anarhističkoga svjetonazora. No zauzvrat, osjetio je i u mnogome iskoristio pogodnosti da mu bavljenje novom umjetnošću “govorom u prvom licu” može ponuditi priliku da postiže i dokazuje vlastiti osobni identitet, a upravo ga je to izvelo iz anonimnosti socijalne margine i uvelo u javno verificirani svijet kulture i umjetnosti.

No čak i kada je u tome svijetu postigao primjetnu poziciju, nije mu se prilagodio i primirio te je do kraja sačuvao karakter društvenog nekonformista i otpadnika protiv građanskog mentaliteta. Stoga je postao osobom vrlo omiljenom i cijenjenom u svojem umjetničkom i životnom okruženju.

Život mu je zadao brojne tegobe, no podnosio ih je dostojno, zahvaljujući — osim statusu istaknutoga umjetnika — još i, naročito u posljednje vrijeme, aktivnosti uspješnog voditelja galerijskih programa i posebice kao pisca koji se istaknuo iznimnim i neponovljivim napisima u Zarezu.

Postojim — ostavljam trag, tako glasi deviza pod kojom je Jerman podveo cjelokupno svoje životno vjerovanje i umjetničko djelovanje. I doista, postojao je punim intenzitetom svoga do kraja objavljenoga životnog ulaganja, trag što ga je ostavio u kulturi i umjetnosti svoje sredine zasigurno će biti dostatno povijesno dubok i dugotrajan.

Kontura art magazin, 90, Zagreb, 2006.

  • person
    • essay about author related as