menu
Ješa Denegri, In memoriam: Julije Knifer (1924. — 2004.) [CROATIAN]

In memoriam: Julije Knifer (1924. — 2004.)

Ješa Denegri

Zakon koji neopozivo vlada nad svim ljudskim životima nedavno je presudio da se virtualno kretanje Meandara Julija Knifera konačno mora završiti. Jedno jedinstveno slikarsko i crtačko djelo time je privedeno kraju, ostavljajući i dalje otvorenim sljedeće pitanje: što, zapravo, znače ove na prvi pogled krajnje jednostavne slike i crteži s uvijek istim znakom meandra predstavljenog na mnoštvo neznatno drukčijih, nikada, dakle, sasvim istovjetnih načina?

Duže od četiri desetljeća, počevši od 1959. godine, postoji u (hrvatskom, jugoslavenskom, europskom, svjetskom) slikarstvu jedno odmah prepoznatljivo djelo čija je paradoksalna pozicija bila u tome da su ga mnoge pojave i poetike u umjetnosti druge polovice XX. stoljeća uzalud nastojale sasvim prisvojiti. Tijekom svog trajanja Kniferovi su Meandri, naime, bili uključeni u neoavangardistički pokret Nove tendencije, dovođeni su u vezu s minimalnom i konceptualnom umjetnošću, viđeni su u blizini primarnog i elementarnog slikarstva, prihvatila ga je čak i postmoderna neo geo nova geometrija. Sam Knifer, međutim, osim što je izlagao na prve dvije izložbe Novih tendencija 1961. i 1963., nikada ništa nije poduzimao da se bilo kojoj od ovih pojava priključi, niti da se o njima izjasni. Jedina okolina koju je priznavao bilo je njegovo generacijsko, a još prije duhovno i idejno društvo okupljeno u neformalnoj grupi Gorgona. Zaista, više nego sve moguće formalne geneze i paralele, Meandri tek u “gorgonskom duhu” nalaze svoje pravo izvorište, uporište i utočište. Uostalom, on nikada nije ni skrivao svoju pripadnost i odanost “gorgonskom bratstvu”. Zahvaljujući ponajprije takvom podrijetlu, geometrija Kniferovih Meandara nije konstruktivistička i racionalistička, već je u bîti metaforička, metafizička, duhovna i sublimna. Upravo zbog takvih najplemenitijih osobina i vrlina znatan je broj onih kojima je njegovo djelo — iako gotovo ništa nisu znali o ovom umjetniku — bilo tako blisko, prisno i drago.

Od 1990. Knifer je živio u Francuskoj — najprije u Dijonu, Nici, nakraju u Parizu, gdje je i umro krajem 2004. godine. Prije toga živio je u Njemačkoj, još prije u Zagrebu, gdje je završio umjetničke studije i imao prve nastupe. Već početkom šezdesetih bilježi vrlo primjetna izlaganja na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Osim spomenutih izložbi Novih tendencija sudjeluje na izložbama Art Abstrait Constructif International u Parizu 1961., Konstruktivisten u Leverkusenu 1962. i Oltre l’ informale u San Marinu 1963. Valja reći da iz tadašnjih jugoslavenskih umjetničkih prilika nije bilo lako nastaviti i iskoristiti tako sjajan međunarodni početak. Slijedile su mukotrpne godine oskudnoga materijalnog preživljavanja u okruženju i na marginama vladajućeg umjerenog modernizma domaće umjetničke klime. Ima, na sreću, neke velike ljudske i sudbinske pravde u tome što je posljednjih godina Knifer u inozemstvu doživio zasluženu verifikaciju umjetnika kojega je kritika njegovih novih sredina u Njemačkoj i Francuskoj, zbog srodnosti ali i bitnih razlika, dovodila u vezu s Newmanom, Reinhardtom, Manzonijem, Castelanijem, Opalkom, On Kawarom i Federleom, a povijesne pretke nalazila mu je u Malevichu i Strzemińskom. O svom djelu ostavio je lucidne i često autoironične zapise iz kojih, istrgnute iz cjeline, za kraj valja navesti dva citata: “Možda sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam” (1976.) i “Naspram života mrtav sam, ali naspram smrti ja sam u životu” (1986.).

Remont, 12, Beograd, proljeće 2005.

  • person
    • essay about author related as