menu

Ješa Denegri


Povijesne avangarde, neoavangarde i postavangarde

u jugoslAvenskom umjetničkom prostoru XX. STOLJEĆA 


Privatna zbirka Marinka Sudca, prvi put predstavljena na izložbi Rubne posebnosti – Avangardna umjetnost u regiji 1915–1989. u Galerijskom centru u Varaždinu tijekom ožujka – travnja 2005., te potom stalno dopunjavana novim akvizicijama, jedina je kolekcija koja sistematski i specijalistički prikuplja - a  sada u Muzeju suvremene likovne umjetnosti u Novom Sadu po drugi put prikazuje javnosti - primjere umjetničkih produkcija koje se po jezičkim i medijskim svojstvima, što podrazumijeva i po ideološkim i političkim reperkusijama tih svojstava, mogu obuhvatiti kompleksom pojava povijesnih avangardi, neoavangardi i ranih postavangardi druge polovine XX. stoljeća na nekadašnjem jugoslavenskom umjetničkom prostoru. Polazeći, naime, od teorijskih postulata važećih u povijesti vizualnih umjetnosti i povijesti književnosti moguće je konstituirati kompleks pojava koji, daleko nadilazeći jedan jedini tipološki koherentni pojam, u sebi uključuje niz problemskih fenomena koji se, retrospektivno sagledani, u trajanju od gotovo punog vijeka, uobličuju u skup međusobno duhovno i idejno srodnih umjetničkih pozicija po strani, na rubovima, granicama, marginama, u otklonima i otporima spram središnjih paradigmi vladajućeg ranog, umjerenog, visokog i poznog modernizma u istom vremenskom razdoblju i u istim kulturnim sredinama. U odnosu, dakle, na taj središnji korpus stilske formacije modernizma ove se “rubne posebnosti” svojim jezičkim i operativnim radikalizmom i svojim ukupnim svjetonazorom ukazuju kao alternative dominantnim maticama i matricama u umjetnosti XX. stoljeća u sredinama svog ispoljavanja, podudarajući se umnogome sa skupom pojava za označavanje kojih je po jednom mogućem interpretativnom postupku prije stanovitog vremena bio predložen i uveden pojam “druga linija”.

U povijesnom periodu prve polovine XX. stoljeća ova kolekcija posjeduje vrlo raritetne primjerke avangardne periodike, počevši od zagrebačkog časopisa Zenit i ostalih zenitističkih edicija, potom novosadskog Úta, ljubljanskog Tanka, beogradskih prednadrealističkih i nadrealističkih izdanja, kao i rijetkih autonomnih umjetničkih djela autora okupljenih oko ovih glasila, te nekolicine jugoslavenskih polaznika Bauhausa, odreda vrsnih u tada inovativnim eksperimentalnim postupcima kolaža, asemblaža, fotografije, fotomontaže, plakata i ostalih vrsta grafičkog dizajna, stripa, što podrazumijeva operacije tehničkog umnožavanja umjetničkih proizvoda nove urbane medijske vizualnosti u sklopu ne samo inovativnih oblikovnih pristupa nego i politički naprednih angažiranih pozicija pripadnika različitih struja unutar kompleksa domaćih povijesnih avangardi.

Skup neoavangardnih pojava nedugo nakon Drugog svjetskog rata, nastalih u vremenu djelomične liberalizacije kulturnog i umjetničkog života u tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj je dominantnu ulogu zadobio umjereni modernizam (“socijalistički estetizam”), obuhvaća otpadnike od te pretežne klime, poput nekih usamljenih pojedinaca (kao što je Antun Motika čiji prvi eksperimenti potiču još iz ratnih četrdesetih), potom grupe EXAT-51 koja na početku pedesetih programski istupa u obranu apstrakcije ujedno se zalažući za objedinjavanje tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, dizajna i arhitekture, nagovještavajući i u svojoj jezgri formirajući domaći ogranak međunarodnog pokreta Nove tendencije koji tijekom šezdesetih u Zagrebu nalazi svoje radno i organizacijsko središte. Na drugom pak polu od ove, u osnovi konstruktivne pozicije, ali također s neoavangardnim predznakom, ispoljavaju se prvi primjeri skepticističkih, solipsističkih i nihilističkih raspoloženja u krugu autora okupljenih krajem pedesetih u grupi Gorgona i, s njima u vezi, u pripadnika radikalnog enformela u Zagrebu i Splitu, kao i u pojedinim djelima nekolicine slikara takvog usmjerenja koji su početkom šezdesetih bili aktivni u Vojvodini.

Sljedeći val inovativnih fenomena na nekadašnjem jugoslavenskom umjetničkom prostoru javlja se kasnih šezdesetih i kao složeni skup međusobno bliskih pojava podrazumijeva se pod terminima nova umjetnička praksa ili nova umjetnost sedamdesetih, s brojnim podvrstama, ovisno o različitim operativnim postupcima koji vode k zajedničkim osobinama poput konceptualizacije umjetničkog postupka, dematerijalizacije umjetničkog predmeta svedenog do čistog pojma, uz direktnu ili indirektnu politizaciju umjetnikovog ponašanja. Tome valja pridodati raspon izražajnih postupaka, od samog umjetnikovog tijela u privremenim akcijama u galerijskim ili izvangalerijskim prostorima, do primjene statičnih i pokretnih tehničkih slika u postupcima fotografije i videa. Nosioci i predstavnici nove umjetnosti sedamdesetih – obimno zastupljeni u ovoj kolekciji – uz nekolicinu starijih autora jesu pripadnici generacije formirane u društvenoj i duhovnoj klimi oko 1968., okupljeni u grupama OHO, Družina iz Šempasa, Penzioner Tihomir Simčić, Crveni peristil, Bosch + Bosch, Kôd. (, beogradska neformalna grupa šestoro autora, zagrebačka grupa šestorice, Tok, Verbumprogram, Autopsia, te brojni pojedinci proizišli iz ovih grupa ili pak samostalni autori, nekolicina kojih su ostvarili znatne opuse i postigli značajnu međunarodnu reputaciju.


Tri povijesne etape i tri jezične tipologije – avangarda, neoavangarda, postavangarda – uklopljene u liniju vremenskog i problemskog kontinuiteta otvaraju, dakle, mnoštvo pitanja o prirodi i značenju umjetnosti, o liku i ponašanju umjetnika u sredinama okupljenim jugoslavenskom umjetničkom prostoru 20. stoljeća. Zajedničko im je preispitivanje zatečenih pojmova o tome što suvremena umjetnost i suvremeno umjetničko djelo jest, tko je suvremeni umjetnik kao socijalna i kulturna osoba, kakve su relacije suvremene umjetnosti u odnosu na postojeće društvene i političke prilike u vlastitoj sredini. Za razliku od modernističkog, formalno dovršenog, estetski kompaktnog umjetničkog djela, avangardističko je po definiciji eksperimentalno, fragmentarno, često je interdisciplinarno i multimedijalno, po značenjima i porukama okrenuto k utopijskoj optimalnoj projekciji budućnosti ili je pak kritički postavljeno nasuprot konkretne suvremene životne stvarnosti koju ne može bitnije promijeniti, ali je kao unaprijed zadatu ipak ne želi prihvatiti. Povijesne avangarde i potonje neoavangarde i postavangarde podrazumijevaju nadnacionalno i internacionalno povezivanje i prožimanje umjetničkih jezika, zbivanja, kontakata i iskustava, posjedujući i odajući neprestanu aktivnost, vitalnost, angažiranost, strastvenost ljudskih egzistencija ugrađenih u poticaje nastanka takvih umjetničkih produkcija. S vremenom su te produkcije doživjele zasluženu povijesnu valorizaciju, i danas je sve očitije i jasnije da upravo one čine ključnu umjetničku baštinu vlastitih kultura i vlastite epohe.


Izložba Rubne posebnosti ima opravdano mjesto u programskoj politici Muzeja savremene likovne umjetnosti u Novom Sadu zbog toga što pokazuje i potvrđuje da se u sastavu ove kolekcije jugoslavenskog raspona nezaobilazno nalaze organski uklopljeni i brojni autori iz više uzastopnih generacija, čije je porijeklo i poprište djelovanja geografsko i kulturno područje Vojvodine. Po tome, ona se nadovezuje na značajnu izložbu Centralnoevropski aspekti vojvođanskih avangardi 1920–2000. – granični fenomeni, fenomeni granice, održanoj u organizaciji istog Muzeja u rujnu 2000., pružajući tako dodatne argumente u prilog revalorizacije onih povijesnih stečevina koje su, polazeći s ovog geografskog i kulturnog područja, ostvarile pravovremena i ravnopravna uključenja u šire regionalne, nacionalne, nadnacionalne i internacionalne umjetničke tokove i procese.