menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
STANISLAV VINAVER
zemlja
Ex Yugoslavia
period
1915-1946

Stanislav Vinaver rođen je 1. ožujka 1891, u Šabcu, Srbija, u dobrostojećoj židovskoj obitelji. Njegov otac Josip bio je liječnik, a majka Ruža pijanistica. Vinaver je osnovnu školu završio u Šabcu, pohađao gimnaziju u Šabcu i Beogradu, te studirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Sorbonne, u Parizu. Tu je postao sljedbenik Henri Bergsonove filozofske misli, a 1911. svoje misli i ideje objavio je u zbirci pjesama Umjeća.

Vinaver je dobrovoljac u Balkanskim ratovima, a  u Prvom svjetskom ratu sudjelovao je kao jedan od "1.300 narednika" slavnoj studentskoj bojnoj, u kojoj je bio poručnik. Prošao je sve strahote povlačenja srpske vojske preko Albanije. Stigavši na otok Krf, postaje urednik "Srpskog lista" i radi kao činovnik državnog press-biroa. U 1916. godini  bio je poslan na misiju u Francusku i Veliku Britaniju da u ime Srbija prikupi potporu javnosti za borbe na Balkanu. Za vrijeme Ruske revolucije bio je srpski diplomatski izaslanik u St. Petersburgu.

Erudita i pismen, Stanislav Vinaver je nakon Prvog svjetskog rata bio kratko zaposlen u Ministarstvu prosvjete u Beogradu, ali ga je njegov nemirni duh ubrzo uveo u novinarstvo, prevodilaštvo i pisanje. U novoformiranoj Kraljevini Jugoslaviji ističe se među mladim i modernim srpskim piscima i pjesnicima (Miloš Crnjanski, Dragiša Vasić, Rastko Petrović, Ljubomir Micić, Rade Drainac, Velibor Gligorić, Marko Ristić), i hrvatskim književnicima koji su došli u Beograd nakon što je formirana Kraljevina Jugoslavija (Tin Ujević, Gustav Krklec, Sibe Miličić).

Vinaver je važna osobnost srpske književnosti i kulture. Kao pjesnik i pisac eseja, bio je jedan od vođa ekspresionističkog pokreta, a kao autor knjige "Manifest ekspresionizma", snažno zastupa napuštanje tradicionalnog umjetničkog izražavanja, protiveći se rutinskim "patriotskim kanonima" koje su utvrdili književni kritičari Jovan Skerlić i Bogdan Popović.

Vinaver je veći dio II svjetskog rata proveo u zarobljeništvu u njemačkom logoru POW Osnabrück. Tijekom posljednjih godina njegova života (1945-1955) radio je u Beogradu kao pisac, satiričar i prevoditelj s francuskog, engleskog, njemačkog, ruskog, poljskog i češkog. Njegovi jedinstveni prijevodi, u kojemi je često odstupao od izvornog teksta kako bi opisao i zadržao bit i duh originala, ponekad su bili odbacivani od izdavačkih kuća, ali do danas nisu nadmašeni i gotovo su postali zasebna književna djela. Na primjer, Vinaver je napisao i dodao do 200 novih stranica za svoj prijevod François Rabelais "Gargantua i Pantagruel". Drugi je slavne promjene donio njegov prijevod Lewis Carrollovih "Alice's Adventures in Wonderland" i "Through the Looking-Glass" gdje skretanja i obrati romana ide dalje od doslovnog prijevoda, dok su njegovani Carrollov briljantni smisao za humor, igre riječi, a najvažnije poruke i bit priče sačuvani. Vinaver nikada nije tvrdio da je  "Alisu"  preveo, već je svoj rad nazvao prepričavanjem.

Što se tiče satire, Vinaverov stil bio je beskrajno duhovit, s neočekivanim premetima, svježim i inovativnim izrazima i suptilnim osjećajem za groteske. To je najočiglednije u njegovoj "Patologiji novog srpskog Pelengirika" (pelen, sr. - Pelin), u stvari sprdnji s  "Antologijom nove srpske lirike" Bogdana Popovića.

Među njegovim djelima, najpoznatije su "Priče koje su izgubile svoju ravnotežu" (1913.), "Misli" (1913.), "Gromobran Univerzuma" (1921), "Čuvar svijeta" (1921), "Mali grad zlog čarobnjaka"," Ikarov let", "Ratni prijatelji", "Europska noć", "Potreba za našim jezikom", i njegov slavni "Vradžbine i uroci Laze Kostića". U potonjoj knjizi, za koju za života nije pronašao izdavača, Vinaver je pokazao majstorsku vještinu raspravljanja i dosegao literarne visine kritikom srpskog kulturnog mediokritetstva i mitomanije.

Iako je bio vodeći modernista, posebice vis-à-vis nacionalne kulture, Vinaver je ostao neshvaćen pola stoljeća, potisnut i skrivan, a njegova knjiga "Vradžbine" nije objavljena do 2006. U ovoj značajnj knjizi, Vinaver uspijeva predstaviti potpunu srpsku umjetničku i duhovnu baštinu, uključujući i kulturu i mitologije. Pored toga što portretira poznatog pjesnika Laze Kostića, knjiga je auto-poetski rad, kombinacija umjetničko-intelektualne znatiželje, enciklopedijskog znanja, kao i Vinaverovog snažnog i distinktnog identiteta. Knjiga sadrži kompletnu Kostićevu biografiju i tekstove, povijesni kontekst kako se nadaje iz bilješki njegovih suvremenika, ali također i Vinaverove stavove o glazbi, strukturi stiha, jezičnim mogućnostima, melodiji jezika i suvremene poezije uopće.

Stanislav Vinaver umro je u Niškoj Banji, Srbija, 1. kolovoza 1955.