menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
RUDOLF SIKORA
1947.
zemlja
Čehoslovačka
period
1968-1989

Rudolf Sikora (Žilina, 1946.) pripada najoriginalnijim ličnostima slovačke likovne umjetnosti ranih sedamdesetih. U srednjoeuropskoj postkonceptualnoj umjetnosti Sikora se izdvaja svojom usredotočenošću na ekološke, kozmološke i društvene teme. Realizira ih u hibridnim kompozicijama koje objedinjuju slikarstvo, skulpturu, crtež, grafiku i fotografiju. Njegove su izložbe najčešće prostoru prilagođen postav djela sjedinjenih u konceptualnom jedinstvu motiva, pa se iščitavaju kao kompleksan rad. Sikora korijene svoje jedinstvene kozmogonije pozicionira u nasljeđe ruskog konstruktivizma, posebno u Maljevićev opus i poetiku karakterističnih znakova i motiva u kojima je nataložena energija. Tijekom procesa normalizacije u Čehoslovačkoj, 1970. godine je u Bratislavi osnovao „1. otvoreni studio“, kultni alternativni izložbeni prostor koji je organizirao radionice i tribine pa je svojim programom postao jednim od žarišta konceptualne umjetnosti u Srednjoj Europi. Iako se Sikorin rad usredotočuje na pitanja čovječanstva, na smisao postojanja čovjeka na „ovome malenom planetu“ i njegovo značenje u prostoru i vremenu, zbog društvenog aktivizma publikacije koje uređuje, poput zbornika tekstova Simpozija I (1973.), zabranjuje tajna policija. Putem diplomatskih kanala onemogućavalo mu se da sudjeluje na međunarodnim izložbama i na dodjeli nagrada (1975. Bijenale plakata u Varšavi), a do 1988. godine bio je isključen iz članstva u nacionalnim strukovnim udrugama. Autor je mnogobrojnih predavanja o odnosu ezoterije, ekologije i astronomije i svojeg umjetničkog rada, a njegovi ontološki i kozmološki interesi i tematska preokupacija državnoj su upravi bili sumnjivi zbog prevelike općenitosti i zanemarivanja problema klasne borbe. Sikora je o odnosu umjetnosti i revolucije, referirajući se na sudbine Lisickog, Suetina i Malevicha, izjavio: „Mrzili su carski režim – čekali su i pozdravili revoluciju, očekujući novi život, očekujući novog čovjeka, očekujući novu umjetnost. Na kraju, morali su spašavati vlastite živote – čak i najljepše ideje mogu biti zloupotrijebljene...“