menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
JULIJE KNIFER
zemlja
Ex Yugoslavia
period
1946-1968

  Pripadnik skupine Gorgona (1959. – 1966.) i sudionik pokreta Novih tendencija, Julije Knifer je svojim dosljednim redukcionizmom obilježio hrvatsku umjetnost druge polovice dvadesetog stoljeća. Još u prvim radovima-autoportretima, nastalim u razdoblju od 1949. do 1952., prije Kniferovog upisa na ALU, moguće je nazrijeti put kojim će kasnije krenuti Knifer. Te je crteže umjetnik stvarao svakodnevno, olovkom, uvijek na istom formatu, bilježeći gotovo uvijek isti izraz lica i ne inzistirajući na psihologizaciji. 

  Prema Kniferovim riječima, „ono što sam pri tom otkrio, bilo je da to više nije autoportret nego prije svega jedan monotoni ritam... Iz tog ritmičkog slijeda opazio sam kako ne želim raditi pojedinačnu sliku, djelo koje bi bilo samo sebi dovoljno. Svoj crtež, svoju sliku shvaćao sam kao da su tek jedno u nizu sličnih djela“. Na ovakvo shvaćanje umjetničkog puta znatno je utjecala serijalna glazba koju je u tom razdoblju, posredstvom tada osnovanoga Muzičkog biennala Zagreb, slušao Knifer, kao i izjava Igora Stravinskog o glazbi kao ritmu, koja je motivirala Knifera da u konačnici svoje slikarstvo svede na ritmičnu izmjenu crnih i bijelih, vertikalnih i horizontalnih ploha. 

  Godinu dana kasnije nastaju crteži Stenjevca, tada sela u blizini Zagreba, na kojima je vidljivo svođenje volumena na plohu, a 1957. i 1958. godine Knifer počinje koristiti kubističke principe da bi se približio krajnjem redukcionizmu, te svoje slikarstvo postupno odvaja od mimetičkih principa, pa su tako detalji preuzeti iz stvarnosti sve rjeđi i manje prepoznatljivi. U tom vremenu također stišava paletu. 

  Prvi meandri nastaju u razdoblju 1959./60., kao izraz krajnje redukcije, težnje stvaranju anti-slike ali i svojevrsne kontemplativnosti. Tom je motivu, prema vlastitim riječima, kao „eskalaciji jednoličnosti i monotonije“, umjetnik ostao vjeran do kraja života, unoseći, kao što kaže Zvonko Maković: „minimalne, ali likovno značajne razlike unutar jedne iste formule“. Primjeri takvih razlika su unošenje plave, zlatne i sive boje u razdoblju od 1968. do 1970. Godine 1976. Knifer započinje ciklus crteža sve većih dimenzija, kojima želi postići što jači intenzitet crne, odnosno „istjerati svjetlost“. 

  Od 1971. Knifer počinje stvarati meandre velikih dimenzija, na zidovima eksterijera i interijera. Prvi izvedeni mural nastao je u povodu televizijske emisije Urbano slikarstvo Vere Horvat-Pintarić, na zidovima Osnovne škole Gornje Vrapče. Kasnije je oslikao i predvorje kina SC (1979.), zid u Branimirovoj ulici (1987.), Galeriju PM (1987.) – sve u Zagrebu, te dvoranu kataloga u Sveučilišnoj knjižnici u Dijonu, 1990. godine. U kamenolomu u blizini Tübingena, 1975. godine, uz pomoć brojnih sudionika meandrom je oslikao zastavu veličine 20x30 m. Taj Arbeitsprozess, kako su ga zvali, bio je dokumentiran fotografijama i videom. 

  Godine 1977. umjetnik je započeo ciklus crteža grafitom, u kojima, koristeći motiv meandra, različitim pritiscima grafita na papir započinje igru uklanjanja svjetlosti sa crtačke površine. Ovi radovi, načinjeni pažljivim i promišljenim potezima, odražavaju istančanu svijest o procesu, a prema riječima Davora Matičevića u gustim i glatkim crnim površinama sadržana je sva „gustoća beznađa“. 

  Julije Knifer rođen je 1924. u Osijeku. Diplomirao je na ALU u Zagrebu 1956. godine. Meandre je izlagao 1961. na Novim tendencijama 1 u GSU u Zagrebu, Novoj tendenciji 2, 1963., Tendencijama 4, 1969. i Tendencijama 5, 1973. godine. Izlagao je i 1973. na Biennalu u Sao Paolu, 1976. na Biennalu u Veneciji, gdje je 2001. bio hrvatski predstavnik. Umro je 2004. godine u Parizu.

J. Bubaš.

esej o autoru