menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
DIMITRIJE BAŠIČEVIĆ MANGELOS
14. travanj 1921. - 18. prosinac 1987.
zemlja
Ex Yugoslavia
period
1946-1968


 Dimitrije Bašičević je rođen 14. travnja 1921. u seljačkoj obitelji u Šidu. Osnovnu školu pohađa u rodnom selu, a gimnaziju u Sremskoj Mitrovici, Sremskim Karlovcima i Vukovaru. Povijest umjetnosti i filozofiju studira u Beču i Zagrebu, gdje je i diplomirao 1949. godine. Zapošljava se u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao asistent i kustos Moderne galerije i Arhiva za likovnu umjetnost. Na tom poslu ostaje sve do 1960. godine. Istovremeno, od 1952. godine radi u Galeriji seljačke umjetnosti (kasnije Galerija primitivne umjetnosti) kao vanjski suradnik, kasnije kustos. Organizira brojne izložbe naivne umjetnosti u zemlji i inozemstvu. Objavljuje teoretske tekstove i likovne kritike. Zalaže se za afirmaciju apstraktne umjetnosti: osim što piše značajne tekstove, suorganizator je Salona 54 u Rijeci, prve jugoslavenske izložbe apstraktne umjetnosti. Priređuje retrospektivnu izložbu Milana Steinera 1956. godine. Doktorirao je s temom Sava Šumanović-život i djelo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1957. godine. Piše tekstove za Enciklopediju likovnih umjetnosti; objavljuje knjige o Mirku Viriusu (1950), Savi Šumanoviću (1960) i Ivan Generaliću (1962). Osnivanjem Galerije primitivne umjetnosti 1960. godine postaje njenim prvim voditeljem sve do kraja 1964. godine, kada zbog »slučaja Kurilj« podnosi ostavku, (Ilija Bosilj poznati naivni slikar je otac D. Bašičević).
Preuzima mjesto voditelja zbirke Benko Horvat, a od 1971. godine rukovodi novoosnovanim Centrom za film, fotografiju i televiziju. Sudjeluje u organizaciji Novih tendencija, te u uredništvu časopisa Bit i Spot. Objavljuje teoretske tekstove o fotografiji i organizira više značajnih izložbi. Zadnje objavljene tekstove piše o najmlađoj generaciji likovnih umjetnika. Veliki dio tekstova ostaje neobjavljen. Umirovljen je 1982. godine.
Bašičević umjetnička djelatnost počinje već u gimnaziji: piše poeziju i kratke prozne tekstove. Nešto od toga objavio je poslije rata pod pseudonimom. Za rata nastaju prva likovna djela: paysages de la rnortipaysa-ges de la Guerra. U pedesetim godinama nastaju serije radova (tabula rasa, alphabet, paysages, nostories, grafikoni, negation de la peinture, pythagore) koje i kasnije opsesivno ponavlja. Ti radovi / tekstovi, na različitim jezicima i pismima, uvijek oponašaju formu krasopisom ispisane školske tablice. Kao podlogu koristi različite materijale: daske, papire, bilježnice, knjige, globuse. Uzima pseudonim Mangelos koji koristi za svoj »privatni eksperiment, nazvan noart«.
Pjesme objavljuje u karti Eulalifa s ilustracijama Matije Skurjenija (1959). Iz tog razdoblja datira neobjavljena mapa Guernica, s ilustracijama Ivan Generalić.
Od 1959. do 1966. godine sudjeluje u djelatnosti neformalne grupe Gorgona, koja dobiva ime po jednoj njegovoj pjesmi. Projekt za časopis Gorgona (neizdavanje jednog broja) ostaje nerealizovan. Objavljuje nekoliko nostories u Piceljevom časopisu a 1964. godine. Šezdesetih nastaje najveći broj radova. Od 1968. godine počinje izlagati na izložbama vizualne poezije. Potkraj šezdesetih realizira seriju radova o Picassu, koje izlaže na prvoj samostalnoj izložbi u Novom Sadu 1972. godine. Na retrospektivnoj izložbi Gorgone (1977) prvi put izlaže svoje rane radove. Time definitivno počinje javno prezentirati svoju umjetničku djelatnost. Priređuje samostalne tematske izložbe: Manifest (1978), Shid-theory (1978), Energija (1979), Retrospektiva (1981). Konačna umjetnička afirmacija omogućena je velikim retrospektivnim izložbama u Beogradu i Zagrebu (1986).
Umro je 18. prosinca 1987, nakon duže bolesti. Godine 1988. organiziran je u Galeriji proširenih medija okrugli stol o Bašičevićevom opusu i prvi put objavljen značajan broj radova / tekstova (Quorum br. 1 / 1989).

Darko Šimičić



Pedesetih godina nastaje glavnina njegovih Paysagesa,  obuhvaćenih nazivom Paysage de la mort. To su crne kvadratne površine koje umjetnik nanosi na postojeće knjige, različite dokumente, zemljopisne karte, novine, itd. (karakteristično za sve Mangelosove radove na papirima je to da uvijek nastaju na stranicama već postojećih publikacija ili dokumenata). Tabule rasae svojevrsni su nastavak Paysagesa. Na njima umjetnik odstranjuje i same naznake slikarskog, a zacrnjene površine u knjigama ispunjava slovima glagoljice, ćirilice i latinice, koje, poput kaligrafa, više oslikava nego ispisuje. Tako na razmeđi slike i teksta nastaje kontinuirano poništavanje  slikarstva (slovima) i teksta (oslikavanjem ). U knjižici Tabula rasa (1953.) u početku ustvrđuje kako je to njegova školska tablica, da bi potom ispisivao samu riječ, zatim  abecedu i na kraju završio jednostavnim tvrdnjama  mislima. U nekim knjižicama  ispisuje  imena, geografske nazive, itd., često na staroslavenskom jeziku. 

Phytagoare su niz monokromnih, crnih ili bijelih radova na kojima se nalaze  kvadrat ili trkut, uz natpis   Pythagora ili Hommage to Phytagora (knjižica Phytagora 2 iz 1952. godine). Tom serijom Mangelos iskazuje svoju vjeru u racionalno. Negacija kao ishodište vidljiva je u radovima Antipeinture, 1951. – 1956.) u kojima ispisuje  tekst Antipeintute ili Negation de la peinture na reprodukcije koje je zacrnio ili prekrižio. Istoj seriji pripada prazan drveni okvir na koji je umjetnik ispisao Antipeinture. 

Kao član grupe Gorgona Mangelos je doprinio objavljivanju istoimenog antičasopisa. Svaki član grupe uređivao je jedan broj, a  Mangelosov je prvi  prijedlog bio da preskoči jedan broj u izdavanju.  To bi bilo njegovo, nepostojeće izdanje, potpuna negacija. Na kraju  je  ideja bila realizirana u Vaništinoj Gorgoni 1. (1961.),  u kojoj je Mangelos  zacrnio  fotografu izloga u duhu radova Tabula rasa i Paysagese. Nazvao ih je Gorgona no.0.  

Svoje je pjesme Mangelos ispisivao rukopisom školaraca. Tako i ciklus Nostories nastaje ispisivanjem misli i stihova na drvenim daskama i zacrnjenim katalozima. Teme poput straha i smrti isprepletene su s nadrelističkim elementima,  apsurdom, ironijom i humorom. Pjesme su pisane u  prvom licu ili kao Non, dakle potpuno depersonalizirano. Zvučne pjesme sabrane su u knjižicama Antifon i Dva antifona (1964.) i nastale su ispisivanjem dječjeg govora i riječi lišenih značenja, dok, posve suprotno, u knjižicama Les Excercices iz 1961. i Antiskice iz 1963. autor  bilježi svoje misli i ideje,  raspravljajući s mnogim teoretičarima i filozofima.

U vrijeme konceptualne umjetnosti sedamdesetih Mangelosova se umjetnost i teorija sve više isprepliću. Jos se više počinje baviti samom prirodom umjetnosti, dok  teorije iznosi u manifestima, s kojima je ostavio bogat trag  u umjetnosti i teoriji ovih područja (Manifest o stroju, Manifest o psihičkom životu Picassa i pretpostavljenog phante altamirskog čovjeka, Manifest o mišljenju, itd.). Svoje je teorije (Shid- theory ili Bio-psihološku teoriju) ponekad ispisivao na globusima, primjerice na dva globusa posvećenim dvjema fazama života francuskog pjesnika Rimbaulda – mladenačkoj fazi  pjesništva i fazi napuštanja poezije i odlaska u Afriku. 

Godine 1979. održana je Mangelosova samostalna izložba  u Galeriji Dubrava, pod nazivom Energija. Na izložbi je ta riječ bila ispisana na različitim jezicima i pismima. Na vlastitoj je retrospektivi (u Galeriji Proširenih medija, 1981. ) Mangelos izložio samo jedan rad – školsku tablicu na kojoj je ispisao Noart.

 Dimitrije Bašićević Mangelos rođen je 1921. godine u Šidu, u Srijemu. Diplomirao je povijest umjetnosti i radio u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti gdje je sudjelovao u organizaciji brojnih značajnih izložbi i manifestacija. Bavio se likovnom kritikom. Umro je 1987. godine u Zagrebu.

J.Bubaš

esej o autoru