menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
MARIJAN JEVŠOVAR
zemlja
Ex Yugoslavia
period
1946-1968

  Stvaralaštvo Marijana Jevšovara obilježila je pripadnost skupini Gorgona (1959. – 1966.). Ta je grupa izrazitih individualaca odražavala utjecaje istočnjačke filozofije, ali i egzistencijalizma i apsurda, karakterističnih za tadašnju europsku duhovnu klimu. Prema riječima Nene Dimitrijević, „praznina i monotonija kao estetska kategorija“ obilježile su gorgonašku duhovnu klimu, a članove ove skupne povezivao je „proces traženja duhovne i intelektualne slobode, ostvarivanje koje je samo sebi svrhom“, prisutan u svakom segmentu njihovog djelovanja. 

  Međutim, biranje drukčijeg, slikarski nekonvencijalnijeg puta, te traganje za istinitim a ne lijepim slikarstvom, kao i želja za komunikacijom s pomoću energije upisane u nanosima boje na platnu, vidljiva je od samih Jevšovarovih početaka. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti (1946.) i dvogodišnje specijalizacije kod Marina Tartaglije, Jevšovar boravi s prekidima dvije godine u Parizu (1954. – 1956.), gdje se susreće s djelima Jana Dubuffeta, koja na njega ostavljaju jak dojam. U tom pariškom razdoblju umjetnik obilazi galerije i muzeje, a njegov umjetnički put tek traži svoj izraz, iako već tada, u vrijeme kada u našoj sredini postoje jasna umjetnička pravila i smjernice, umjetnik doživljava parišku umjetničku scenu kao „povratak u slobodu“. 

  Svoj doživljaj slikarstva kao „negacije oblika i prljanje bijele plohe” ostvaruje Sivom površinom nastalom od 1960. do 1962. godine. Tijekom dvije godine umjetnik je uvijek iznova premazivao sliku, stvarajući tako djelo koje je istodobno bilo negacija tradicionalno shvaćene slike kao i afirmacija procesa stvaranja, a krajnji cilj je anti-slika. Ovakva je potraga za nultim stupnjem slikarstva, za duhovnim spajanjem nihilizma i zena, karakteristična za tzv. „gorgonaški duh“ i njihovu filozofiju u kojoj su dominirali principi postojanja, a ne djelovanja; procesa, a ne rezultata. U skladu s tim je kod Jevšovara, prema riječima Nene Dimitrijević, posrijedi „svjesna, hotimična degradacija plohe“ kao i jasna intencija „prljanja plohe“ (Jevšovar). 

  Šezdesetih godina, uz istraživanje sivih i bijelih površina, radi crteže poput Savršenog oblika i Kruga sa svih strana, itd., koji odražavaju istu težnju k apsurdu. Početkom sedamdesetih u njegovom je radu vidljiv pomak. Umjesto dugotrajnih „iscrpljivanja površine” nanošenjem sivih tonova na platno, koji su rezultirali informelističkim površinama, Jevšovar sada negira sliku slobodnijim nanošenjem jednostavnih poteza kista na platno. Paleta se također odmiče od sivih neutralnih tonova i postaje puno šira, koloristička, no Jevšovar i dalje ostaje dosljedan degradaciji (anti-slika), koristeći kolorit samo kao novi stupanj „prljanja“, a ne stvaranja estetskih kompozicija. Spoznaja da materija, u ovom slučaju slikarsko platno i boja, odražava mentalne procese i energiju stvaraoca, izvor je Jevšovarove umjetnosti, a univerzalna komunikacija takvom energijom njezin je konačni cilj.

  Marijan Jevšovar rođen je u Zagrebu 1922. godine. Diplomirao je 1946. godine u Zagrebu. Specijalizirao je u klasi prof. M. Tartaglije. Bavio se grafičkim dizajnom knjiga i plakata. Umro je 1998. godine u Zagrebu.

J.Bubaš

esej o autoru