menu
Ješa Denegri, Opus totalnog autora In memoriam Vlado Kristl (1923. — 2004.) [CROATIAN]

Opus totalnog autora
In memoriam Vlado Kristl (1923. — 2004.)

Ješa Denegri

Još se nisu stekli uvjeti da se o Vladi Kristlu može iz jednoga jedinog uvida pisati kao o totalnom autoru; njegovo ukupno djelo slikara, pjesnika i filmaša sve u istoj osobi i ostvareno u dvije kulturne sredine — u Hrvatskoj između 1952. i 1962., te u Njemačkoj od 1963. do kraja života — moguće je za sada pratiti samo po zasebnim oblastima njegova integralnog opusa. Uz to, i Kristlova je burna životna biografija puna nepoznanica: ne znaju se pobliže okolnosti njegova formiranja i razlozi njegovih privremenih odlazaka i potom konačnog napuštanja sredine u kojoj je počeo umjetnički djelovati. Oko Kristla se zbog toga splela u zadnje vrijeme prava usmena legenda, postao je kultnom osobom hrvatske kulture u drugoj polovici XX. stoljeća. A ta bi mu se kultura trebala odužiti — ako ničim drugim a ono, jednoga dana, pomnom povijesnom obradom njegove nedvojbeno veoma vrijedne, ali većinom nedovoljno poznate i za takvu obradu sigurno nimalo jednostavne i vrlo zahtjevne umjetničke ostavštine.

U toj ostavštini, dok je Kristl boravio i radio u Zagrebu, nastala su sljedeća djela u raznim disciplinama: rane apstraktne slike iz vremena njegova pripadništva skupini EXAT 51 početkom pedesetih, ciklusi Pozitivi i Negativi i Varijante i Varijabili s početka šezdesetih, pjesničke zbirke Neznatna lirika i Pet bijelih stepenica, animirani filmovi Krađa dragulja, Šagrenska koža (nagrađen na festivalu u Vancouveru), Don Kihot (nagrađen u Oberhausenu), te General in resni človek u produkciji Viba film iz Ljubljane, zbog čije će navodne zabrane prikazivanja Kristl ogorčen napustiti Hrvatsku i više se nikada neće u nju vratiti. Kristlova filmografija u Njemačkoj bilježi veći broj kratkih i nekoliko dužih igranih filmova (objavljena je u publikaciji Filmmuseum, 9–11, München, 2003., u povodu njegove retrospektive i u katalogu posthumne izložbe u Galeriji Rigo u Novigradu, u rujnu 2004.), na njemačkom je pisao poeziju i prozu (bibliografija je također objavljena u spomenutom katalogu), nekoliko je puta izlagao svoju tamošnju slikarsku produkciju. Bio je veoma cijenjen u ekskluzivnim njemačkim filmskim i kulturnim krugovima, no ni sa svojom novom sredinom kao društvenom okolinom nikada se nije posve usuglasio, neprestano i beskompromisno boreći se i tamo za vlastiti krajnje nepovredivi osobni i umjetnički integritet.

Kristl je pristupio skupini EXAT 51 nešto kasnije negoli ostali njezini pripadnici (nema ga, naime, među potpisnicima Manifesta iz prosinca 1951.), no sudionik je povijesne izložbe četvorice slikara ove skupine (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec u Zagrebu i Beogradu početkom 1953.). Možda iznenađujuće za nekoga tko se kasnije bavio pjesništvom i filmom, u sklopu EXAT–a Kristl se u rijetkim Kompozicijama iz 1952./53. ukazuje, uz Picelja, najstrožim privrženikom geometrijske apstrakcije, mada je posve vjerojatno da ne dijeli mnoge pragmatične i funkcionalističke postavke skupine u kojoj su znatnu inicijativnu ulogu imali arhitekti po profesiji i dizajneri po praksi. Čini se da je Kristl EXAT–u pristupio više zbog prkosa prema većini u tadašnjoj još uvijek umnogome represivnoj političkoj i kulturnoj klimi i iz težnje za slobodom ponašanja što mu je u ovoj maloj zajednici bilo omogućeno (jer, kao što će kasnije reći Radovan Ivšić, u EXAT–u se “nije radilo o apstrakciji nego o slobodi”), negoli zato što se slagao sa svim idejama u ovoj skupini. Nedugo potom otisnut će se zbog posve osobnih razloga u neka duga i daleka no za njega intimno bitna putovanja, da bi se u Zagreb vratio 1959. i u nekoliko se sljedećih godina — u jednoj neusporedivoj i neponovljivoj kreativnoj euforiji — iskazao već spomenutim djelima u oblastima slikarstva, pjesništva i crtanog filma. Serija dvanaest Pozitiva i Negativa, po šest posve bijelih i posve crnih površina krajnje osjetljive, gotovo ranjive materije, tipološki je na granici svojevrsnoga radikalnog enformela i postenformelne monokromije, odajući u psihološkom podtekstu duhovnu krhkost usamljenog pojedinca. No ubrzo će s drugarima iz EXAT–a — Piceljem, Richterom i Srnecom — još jednom zajedno izlagati na izložbi Nove tendencije 2 u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1963., gdje prikazuje dva Varijabila iz 1962., upisavši se u povijest ovoga međunarodnog umjetničkog pokreta čijim morfološkim i ideološkim maticama nije pripadao, ali je, kao i u slučaju EXAT–a, svojom prisutnošću u njemu pridonio da oba ova fenomena — dakle i EXAT 51 i Nove tendencije — valja shvatiti znatno šire nego kao jedno stilsko i idejno posve homogeno umjetničko usmjerenje.

Paradoks je Kristlove pozicije u tome što se on, izvana gledano ukazuje pripadnikom jedne grupe i jednog pokreta, no zapravo je i po svojoj ljudskoj i umjetničkoj prirodi ekstremni individualac s anarhičnim osobinama vlastitoga svjetonazora i u skladu s time i socijalnim ponašanjem kojim je prije raskidao negoli povezivao spone sa sredinama u kojima je djelovao. Opisujući lûk od geometrijske apstrakcije u razdoblju EXAT–a do radikalnog enformela i postenformelne monokromije Pozitiva i Negativa, on time ujedno iskazuje raspon dvaju ključnih raspoloženja koja je u to vrijeme, dakle tijekom pedesetih godina prošloga stojeća, osjetio u epohi i u sredini svoje umjetničke mladosti. Prvo je bilo povjerenje u napredak obnove, ubrzo potom sustigla ga je sumnja u prvotne ideale, povlačenje, usamljeništvo, gorko razočaranje. Ali nije ustuknuo a da takva raspoloženja i osjećanja ipak dubinski ne izrazi u vlastitoj umjetnosti. Oni koji su se detaljnije pozabavili čitanjem podteksta Kristlovih crtanih filmova zapazili su da dvije ekranizacije klasičnih romana svjetske književne baštine — Šagrenska koža po Balzacu i Don Kihot po Cervantesu — nipošto nisu vjerni prikazi literarnih predložaka nego njihove posve subjektivne interpretacije: u osnovi — to su autorovi intimni autoportreti. Iako neizravno naprosto zato jer je posrijedi drukčiji medij, u suštini to isto smije se reći i za Kristlovo slikarstvo, a u konačnici i za njegovo cjelokupno umjetničko djelo. Gesamtkunstwerk Vlade Kristla zapravo je jedna krajnje osobna, umjetnošću posredovana egzistencijalna ispovijest.

Čovjek i prostor, 1–2, Zagreb, 2005.

  • osobe
    • esej o autoru vezan kao