menu
Ješa Denegri, Juraj Dobrović [CROATIAN]

Juraj Dobrović

Ješa Denegri

Govoreći o svojem radu Juraj Dobrović više je puta isticao neprimjerenost pretjerano patetičnih pojmova stvaranje, stvaralaštvo, u zamjenu za pojmove otkrivanje, otkriće (“Sam termin stvaralaštvo neadekvatan je u ovom slučaju jer ono što predstoji i svršava u mojem djelanju nije stvaranje nego otkrivanje; stvarao nisam, već sam možda nešto otkrio.”). Te poput nekog pravdanja skromne tvrdnje, zapravo, jesu izjave jake samosvijesti: jer nešto otkriti u (modernoj, suvremenoj) umjetnosti, gdje se čini gotovo sve postignuto, znatan je zahtjev prema samome sebi, vrlo vrijedan je doseg ako je neko pravo otkriće zaista obavljeno. A ono što je Dobrović otkrio nije nešto za opću uporabu, nešto što se može negdje drugdje primijeniti nego je to svijet oblika i skup problema njegovoga vlastitog djela. Još dublje u temelju, to su oblikotvorna načela izgradnje toga djela što će mu dopustiti i omogućiti prirodni, postojani, neusiljeni, a ipak kontinuirani i dugoročni, ali još uvijek neokončani rast vlastitog opusa. Opusa koji, računajući od prvih nastupa, traje više od četiri desetljeća, isto toliko prisutnosti na umjetničkoj sceni vlastite sredine, dakle prisutnosti koja već samim vremenskim trajanjem ima povijesnu dimenziju. Povijesnu ne samo zato jer je ta prisutnost dovoljno dugotrajna da već pripada povijesti nego i zato jer je Dobrovićevo djelo kao povijesno potvrđeno i to kao vrlo stabilna, problemski evidentna i prepoznatljiva vrijednost u novijoj hrvatskoj umjetnosti.

Da u Dobrovićevoj umjetnosti postoje i udružuju se prividno proturječni pristupi i svojstva, zamijetili su gotovo svi tumači njegovog djela: Zvonimir Mrkonjić će, kao prvi, još 1964. pisati o dvojstvenom tlu Jurja Dobrovića, Tonko Maroević će kod ovog umjetnika uočiti i naglasiti postojanje krajnosti na kojima se disciplina i mašta dodiruju i prožimaju, za Radoslava Putara u Dobrovićevom djelu posrijedi su sustavi polja i ritmičko razvijanje konstrukcija u prostoru kao svjedoci dometa ideja koje su nikle u blagom udivljenju pred veličinom sklada u kojima se dodiruju kretanje i mir. Sve to, dakako, ne znači da u težnji izmicanja općim mjestima optičkog i neokonstruktivističkog trenda, kao i u traženju vlastitog identiteta u jednostavnosti koja odlikuje svako pravo osjećanje stila Dobrović spaja nespojivo kako bi stigao do nekog izvanjski lako prepoznatljivoga hibridnog jezičkog idioma. Naprotiv, do potrebnog i za svakog ozbiljnog umjetnika obveznog jedinstva stila Dobrović stiže skladnim uklapanjem više temeljnih činilaca na kojima svako složeno djelo nastaje, razvija se i napokon ostvaruje u svome vlastitom problemskom identitetu. U Dobrovićevom slučaju kretanje (po Putarovim riječima) obilježava, zapravo, aktivnost duha, težnja k daljem cilju, sudjelovanje u umjetničkim zbivanjima vlastitoga vremena, razumijevanje bliskih mu umjetničkih ideja i nadgradnje tih ideja u skladu s promjenama generalnih umjetničkih orijentacija. A uza sve to pod kretanjem podrazumijeva se još i stalna marljivost u radu, svijest da se umjetnik mora uvijek iznova dokazivati u dovoljnom obilju produkcije (ali nipošto i hiperprodukcije). S druge pak strane i kao protuteža kretanju, kod Dobrovića postoji mir (opet po Putarovim riječima), a što podrazumijeva njegovu unutrašnju potrebu za potpunom pribranošću, koncentracijom, tišinom oko sebe dok radi na izgradnji vlastite umjetnosti. Kada je jednom prilikom (u anketi europskih umjetnika strukturalnog reljefa, objavljenoj u časopisu The Structurist, 17–18, 1977./78.) bio upitan o pobudama i izvorima svoga rada, Dobrović će odgovoriti da su to “slobodno vrijeme i meditacija”. I dodati: “Težnja za oblikom čiji smisao, ma koliko zagonetan i složen bio, mora biti objašnjen samim djelom”. Slobodno vrijeme i meditacija kao sasvim osobna stanja i osjećanja, a ne, na primjer, nešto iz socijalne ili svakidašnje životne okoline — to su, dakle, Dobrovićevi povodi i težnje što ih vlastitom umjetnošću nastoji ispuniti, u kojima nastoji naći ostvarenje i otjelotvorenje nekih svojih sasvim intimnih raspoloženja.

I zaista, naporom sabranosti i strpljivosti, prije nekom milošću koju mu je podarila njegova temeljita ljudska narav nego što mu je to omogućila jedino profesionalna formacija, izgrađeno je Dobrovićevo jedinstveno umjetničko djelo. Djelo jedinstveno u samome sebi, ali na drugi način također jedinstveno i u cijelom problemskom području vrlo snažne geometrijske i konstruktivističke struje u hrvatskoj umjetnosti druge polovice XX. stoljeća. Ta struja — kao što je dobro poznato — započinje skupinom EXAT 51 ranih pedesetih, nastavlja se šezdesetih i zakoračuje u sedamdesete s domaćim sudionicima međunarodnog pokreta Nove tendencije među kojima je i Dobrović jedan od protagonista, a nakon toga se dopunjuje još nekim pojedincima izvan i po strani od spomenutih skupnih umjetničkih pojava. Po svojoj formaciji i tipologiji oblikovnog jezika Dobrović ništa bitno ne duguje nasljeđu EXAT–a, na izložbama Novih tendencija sudjelovao je više radi ojačavanja domaće ekipe sudionika nego zato što je slijedio programske i ideološke postulate ovoga međunarodnog umjetničkog pokreta. Iako bez ikakvog izravnog radnog kontakta s krugom umjetnika okupljenih u Gorgoni, možda je ipak njima Dobrović duhovno najbliži barem po tome što je poput većine pripadnika ove učestalom pojavljivanju u javnosti nesklone družine njegovao introvertnu, kontemplativnu i meditativnu vrlinu bavljenja umjetnošću. Pri tome, za razliku i od egzatovaca i novotendencijaša, kao i od gorgonaša sviju odreda sjevernjaka i kontinentalaca, Dobrović je u zagrebačkom krugu geometričara i reduktivista jedini južnjak i Mediteranac, a ta razlika u podrijetlu nipošto nije nebitna nego, naprotiv, čini se da dodatno upućuje na jedno od vrlo znakovitih svojstava naravi njegove umjetnosti. Naime, Dobrovićeva disciplina i mašta u istoj mjeri (Maroević) ili pak njegovo kretanje i mir bez prevage nekog od suprotnih polova (Putar) svojstva su koliko Dobrovićeva osobnog psihološkog i duhovnog ustroja toliko i oznake dubinske sublimacije jednog sasvim konkretnog civilizacijskog genius loci što ga Dobrović upravo kao Mediteranac u sebi nosi. A mentalitet toga genius loci očituje se u odricateljskoj marljivosti i radišnosti kao nekim od urođenih osobina kulture življenja ljudi iz kraja njegovog podrijetla, ali isto tako i u njihovoj potrebi za domišljanjem, dokučivanjem, priželjkivanjem i napokon za ostvarivanjem uvijek nečega boljeg i savršenijeg, nipošto zbog prekomjernog obilja u svakidašnjem postojanju nego zbog postignuća ideala dostojanstvene askeze u skladu materijalnog i duhovnog, djelatnog i misaonog (sâm Dobrović bi možda radije rekao “molitvenog”) principa. I upravo otuda, dakle iz tog jedinstva kretanja i mira, iz podjednake marljivosti ruku i bodrosti duha, kao da proizlazi ova umjetnost koja se naoko i u svome površno čitanome vanjskom stilskom ruhu ukazuje kao susudionicom međunarodnih umjetničkih tokova geometrijske apstrakcije, novog konstruktivizma, sistemske plastike i sl., da bi, zapravo, u svojoj bîti bila jedna duboko osobna i intimna umjetnost, umjetnost nastala iz neke vrlo jake unutrašnje potrebe, što dokazuje i činjenica da ta umjetnost nije u svome početku proizišla iz uobičajene profesionalne umjetničke edukacije. Tome nasuprot, ustrajnim naporom samoizgrađivanja Dobrovićeva umjetnost napokon se utemeljila kao umjetnost koja se više nego estetikom nedvojbenih estetskih vrijednosti svojih tvorevina iznad svega iskazala i dokazala etikom jednoga ljudskog svjetonazora.

Katalog izložbe u Galeriji umjetnina, Split, prosinac 2006. — siječanj 2007.

  • osobe