menu
Ješa Denegri, Grafičke teme Ivana Picelja [CROATIAN]

Grafičke teme Ivana Picelja

Ješa Denegri

U ukupnom umjetničkom opusu Ivana Picelja grafika u tehnici sitotiska, kojoj je on pionir u vlastitoj sredini, zauzima vrlo primjetno mjesto. Piceljeva prva mapa u toj tehnici, otisnuta u Zagrebu 1957., sabire njegovo poimanje umjetnosti tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća u duhu geometrijske apstrakcije, potom slijede mape Œuvre programmée No1, 1966., u izdanju Galerije Denise René iz Pariza s predgovorom Gilla Dorflesa, Cyclophoria, Pariz 1971., s predgovorom Abrahama Molesa, Géometrie élémentaire, Bergamo 1973., s predgovorom Raoula Jeana Moulina, Connextion, Zagreb 1979./80., tri mape pod nazivima Remember Maljevič, Remember Mondrian, Remember Rodčenko, s predgovorom Annie Le Brun opet u izdanju Galerije Denise René 1982. do 1984., te više mapa pod zajedničkim nazivima Varijacije, Zagreb 1992., 1994., 2002., Ljubljana 2006. godine. Već iz ovih krajnje sažetih podataka zaključuje se da se Picelj grafikom bavi konstantno i kontinuirano tijekom cijeloga svojeg umjetničkog djelovanja, dakle nipošto sekundarno u odnosu na produkciju objekata u drvetu i metalu, kao i prema — u njegovu djelu jednako važnoga područja — grafičkom dizajnu. Picelj nikada ne otiskuje pojedinačne grafičke listove nego, upravo suprotno, preferira mape u kojima utemeljuje i sustavno razrađuje pojedine cjelovite oblikovne i jezične probleme. S mapom Œuvre programmée No1, možda središnjoj u cijelome svom grafičkom opusu, Picelj se uključuje u tada aktualnu problematiku optičkog i vizualnog strukturalizma, da bi zajedno s prethodnim sve njegove kasnije mape, unatoč znatnim formalnim promjenama, pripadale poimanju koje se — umjesto jednom jedinom stilskom odrednicom — može imenovati skupnim pojmom “umjetnost konstruktivnoga pristupa”. Posrijedi je poimanje umjetnosti graditeljskog svjetonazora, aktivnog i aktivističkog odnosa umjetnika prema zatečenim uvjetima društvenoga postojanja u duhu ideje i prakse “projekta”, karakterističnog za baštinu povijesnih avangardi konstruktivističkoga podrijetla i za mentalitet poratnih neoavangardi istoga predznaka u redove kojih se Piceljevo djelo kao svojedobnog pripadnika skupine EXAT 51 u pedesetim i međunarodnoga pokreta Novih tendencija u šezdesetim godinama prošloga stoljeća organski uključuje, ne prestajući na takvim idejnim i oblikovnim temeljima djelovati sve do danas. U skladu s takvim poimanjem umjetnosti, grafika kao medij umnožavanja po samoj svojoj naravi, a posebice ona u tehnici visokotiražnog sitotiska, posjeduje i ispunjava ulogu pojačane socijalizacije umjetničkih produkata. Naime, sukladno ideologiji pokreta Novih tendencija komu je Picelj bio sudionikom, istaknut je zahtjev za “divulgacijom primjeraka istraživanja” u svim raspoloživim sredstvima umnožavanja i distribucije umjetničkih multioriginala. Picelj je u svojoj praksi najprimjereniji način primjene te načelne orijentacije pronašao upravo u produkciji grafičkih mapa u tehnici sitotiska, u kojoj je tijekom svojega gotovo polustoljetnoga djelovanja u području grafike obrađivao i razrađivao oblikovno različite, no u osnovi konceptualno srodne tematike. Tako je s vremenom nastao ovaj kvantitetom i kvalitetom izniman grafički opus komu u području suvremene grafike u vlastitoj sredini, ali i šire u regiji, kao i u europskoj umjetnosti srodnoga mu opredjeljenja, pripada vrlo istaknuto mjesto.

Na samostalnoj izložbi u sklopu ljubljanskoga Međunarodnog bijenala grafike Picelj iz svoje obimne produkcije prikazuje tri mape, zapravo tri zasebne problemske etape unutar vlastitoga grafičkog opusa: Œuvre programmée No1, 1966., Connextion, 1979./80. i Varijacije, 2006. godine. Prva od navedenih, nastala u vrijeme postojanja pokreta Novih tendencija, zasniva se na mogućnosti istovremene primjene dvaju prividno proturječnih principa, strogoga programiranja i izazvanog slučaja, a rezultat je dinamička optička situacija dojma trodimenzionalnog oblika na dvodimenzionalnosti površine grafičkog lista. U seriji Connextion, prema M. Šuvakoviću, “svaki grafički list čine dvije različite strukture, od kojih je jedna tipična piceljevska zasnovana na shematici programiranog slučaja, a druga je tipični raster postslikarske, minimalne i postminimalne umjetnosti”. Treća mapa Varijacije razrađuje problematiku serije unutar čije se fiksne formalne strukture primjenjuju principi sistematskih promjena kromatskih vrijednosti i njihovih odnosa. Zajedno s ostalim mapama u Piceljevoj grafičkoj produkciji, listove ovih triju mapa objedinjuje poimanje grafike ne više kao zanatske manualne tehnike nego kao, po autoru ovih mapa, najpogodnijeg načina ostvarivanja davne i dalekosežne benjaminovske premise o neophodnosti realizacije “umjetničkog djela u uvjetima njegove tehničke reproduktivnosti”.

Katalog 27. mednarodnog bienala grafike, Ljubljana, 2007., na slovenskom (neobjavljeno na hrvatskom)

  • person
    • essay about author related as